U nekom drugom scenariju imali bismo nekoliko jako dobrih tema. U Valenciji je Luka Modrić ušao u posljednjih pola sata utakmice Real Madrida s domaćinima i pokazao dvije stvari. Prvo da igra nogomet na visokoj tehničko-taktičkoj razini, bolje nego neki mladi "nabrijani" suigrači, predstavnici novog vala. Kao drugo, otkako je Modrić ušao na terenu, kao i prije nekoliko dana sa Sevillom, Real je djelovao smislenije, logičnije i opasnije. Samo je slučaj htio, i to sudački, da Modrićev ulazak nije poklopljen s velikim preokretom, pa da Real, nakon naivnog početka i 0:2 minusa protiv Valencije, ne preokrene rezultat do 3:2.
Torino je, pak, protiv Fiorentine odigrao 0:0, u utakmici u kojoj je Ivan Jurić još jednom pokazao da teško kontrolira svoj bijes. Jurić se pokazuje vrlo zanimljivim stručnjakom, ali ispadi bijesa, koji su viđeni i u odnosima sa suradnicima (fizički sukob sa sportskim direktorom na pripremama), i prema sucima, a sada i prema kolegama, sugeriraju da bi taj Splićanin morao nešto poduzeti. Prema kolegi iz Fiorentine Vincenzu Italianu u jednom je trenutku sukob obilježen njegovom prijetnjom da će mu prerezati grlo (tako je i mimikom pokazao). Što se Juriću događa kada uđe u trans utakmice ne znamo, ali da je pretjerao, to više nema nikakve dvojbe.
Mogli smo pisati i o sve boljoj formi Nikole Vlašića. Splićanin je u više utakmica posljednjih tjedana uvjerljivo najbolji igrač Torina i njegov nogomet može biti važan adut izborniku Zlatku Daliću...
Dan prije u Rimu, u dvoboju Lazija i Milana, talijanska javnost mogla je vidjeti kako sudac može totalno usmjeriti utakmicu imajući ne baš rezonski kriterij. Do 57. minute je isključio jednog igrača domaćih (dva žuta kartona unutar 7 minuta), a onda u nadoknadi još dvojicu. Uvijek će suci moći kazati da je odabir kartona bio logičan onome što se dogodilo. No, sudačka vještina kontrole utakmice nije samo stvar pokazivanja kartona, nego preventivnog djelovanja da utakmica ne krene u smjeru koride. Tada su zapravo svi izgubili.
Nakon što je na utakmici u Valenciji sudac Gil Manzano izazvao bijes madridista, svirajući kraj utakmice u trenucima kada je Jude Bellingham postizao pogodak za 3:2 pobjedu Reala, zaokružen je okvir apsurda koje poprimaju gotovo pa sve lige u Europi. Osjeća se jasna atmosfera nepovjerenja u suce, u VAR, čak i u dobru vjeru sudaca. Što je ekvivalent razmišljanju da suci namjerno nekoga oštećuju, odnosno favoriziraju.
Gil Manzano je sudac kojeg prati javno obilježje sklonog Realu. Je li to razlog što je, i u Valenciji, dosudio kraj utakmice u trenutku kada je Bellingham praktično slao loptu u mrežu Valencije za potpuni preokret rezultat (od 0:2 na 3:2). Je li Manzano opterećen javnim tezama da pogoduje Realu, pa onda odabire negativnu odluku za Blancose da bi pokazao da nije "madridista!?
Pritisak velikih klubova, jer oni su ti koji su imali uvijek poseban status kod sudaca, je zapravo poruka sucima da se vrate na tvorničke postavke
Priča o sucima, kako nas iznova uči i situacija s VAR aferom (ili kako je već želite nazvati) u Hrvatskoj. Svakim danom su suci sve više krivi, svakim danom se pitanje suđenja tretira sve više ključnim u rezultatima. Iako tako nije, gotovo da se u cijeloj Europi afirmirala teza da su suci najvažniji akteri utakmice. Kada pogledamo strukturu spornih situacija na raznim utakmicama onda zbilja ima povoda za nevjericu prema nekim sudačkim odlukama. Upravo je primjer suđenja u Valenciji, na razini takve lige i suparnika (Real), pokazatelj da je nogomet skrenuo u ulicu nenormalnog.
Manzano je dopustio da se igra nastavi nakon što je praktično bilo isteklo vrijeme nadoknade. I kada se nastavak razvio u akciju koja je mirisala na pogodak, Manzano je odlučio svirati kraj. Očito je da se pobojao da se ne bi dogodilo ono što se dogodilo (pogodak), a da je glavno opterećenje bilo to što je mogao odmah svirati kraj nakon izvođenja kornera. Manzano je pustio akciju (zašto?) a onda ju nelogično prekinuo (gol). Po autoritativnim analitičarima razlog je upravo u javnom diskursu, gdje se seciranje sučevih ponašanja i klupsko tretiranje istih kao alibi, koristi da bi se "pokrilo" vlastite slabosti.
Otkako je u nogometu uveden VAR, i u početku je donio velike benefite pravednijim odlukama, vidljivo je da smo ušli u fazu kada VAR postaje kamen smutnje. Zašto je nogometni svijet taj tehnološki alat dočekao velikim odobravanjem, a onda ga ubrzo etiketirao kao alat kaotičnosti? Kao i u slučaju HNL-a, tako i u drugim europskim ligama, uvjerljiv je dojam da su suci, iz nekog razloga, izobličili jasan protokol njegova korištenja. Još je uvjerljiviji dojam da je izobličenje VAR-a odgovaralo, i dalje odgovara onima koji su imali status višeg favoriziranja od strane sudaca dok se VAR nije pojavio.
Pritisak velikih klubova, jer oni su ti koji su imali uvijek poseban status kod sudaca, je zapravo poruka sucima da se vrate na "tvorničke postavke". Pritom se veliki klubovi ne libe niti jednostranih tumačenja viđenog. Real Madrid, na primjer, već više tjedana objavljuje prilično subjektivne "spotove" pogrešnih tumačenja sudaca i VAR-a, te kontinuirano stvaraju dojam u javnosti da su žrtve sudačkih urota. Taj sindrom, kao i svaki koji diktiraju veliki klubovi, se prenaša na sve ostale aktere nogometa. Pri tome veliku ulogu igraju društvene mreže na kojima se afirmiraju "klupske pozicije" i samo dodatno otežava realnost sudaca.
U tom metežu nema nevinih, ali je problem što će najveću štetu trpjeti nogometna igra.