Sve se to vidjelo protiv Mađarske, ništa se protiv Islanda nije dogodilo što nije bilo za pretpostaviti. Samo smo mi svi željeli drugačije, bolje, a znali smo da za tako nešto nema temelja. Da smo neuigrani znamo, da je previše novih igrača isto tako znamo, da iskusni igrači ne mogu dovesti utakmicu do kraja isto tako znamo. Zabrinjavajuća je samo količina nediscipline koju smo pokazali u utakmici protiv Islanda. Ustvari, nevjerojatna za jednu profesionalnu momčad. Može ti se nešto ne dopadati, možeš imati svoje mišljenje, ali tako nediscipliniran biti i izgubiti pet razlike u utakmici koju nisu smio izgubiti u najmanju je ruku neodgovorno. I moramo dobiti odgovore zašto je to tako, jer to tako ne može ići, niti ima smisla, niti to netko treba trpjeti unedogled. To jednostavno treba prekinuti. Odmah.
Opet su nam vratari jedina svijetla točka u svakom smislu na ovom Euru dali šansu da se izvučemo. Kuzmanović je branio sjajno, branio je zicere, jer obrane nismo imali. Ona je bila naš realan problem prije Eura koji smo najavljivali i nažalost pokazalo se da smo u pravu. Obrana koja igra bez kontakta, obrana koja je neuigrana, može zabljesnuti kao protiv Slovenije i Španjolske, ali u kontinuitetu to može biti samo problem. Nismo vidjeli ništa, od najavljenih vukova ostale su samo ovčice protiv kojih se islandski veteran velemajstor Aron Palmarsson s guštom nadigrava. Pucao je kroz blok naše obrane, bez da ga je itko taknuo – nevjerojatno.
Igrač više? Ne znamo što radimo. Nismo trenirali očito, jer da jesmo to se ne bi stalno ponavljalo. Imamo 8:4, Islandu ispadne Gislasson, pa dobiju još jedno isključenje. Misliš, sad ćemo na +6, a mi se spustimo na +1!? Igra se gol za gol drugi dio, dogovor je da se lopta u križanjima ne ostavlja iza leđa i onda počne kaos, jedna, druga, treća, Elisson i Rikhardson se igraju centarfora, trče sami i tu nema više nikakve pomoći. To su banalne greške, takve greške ne spadaju na Euro, takve greške ne radi jedna profesionalna momčad. Momčad koja za sebe na tržištu ima ozbiljno mišljenje. Nitko nije tako mlad da ne može slušati, uostalom mi nemamo mladih igrača, mi samo imamo puno novih igrača na jednom velikom natjecanju i to je nešto što smo morali, jer u posljednje tri godine na tom planu nismo napravili ništa. No, ni to ne opravdava ovakav odnos kakav su pokazali u utakmici protiv Islanda. Doista nema smisla i ako nekome nešto nije dobro neka kaže ili neka ostane kod kuće. Nema nezamjenjivih.
Sad je gotovo, ispali smo, izgubili smo tri utakmice za redom, vjerojatno ćemo i četvrtu, jer podsjetimo, igramo u Kolnu protiv Njemačke. A nikad nismo na Eurima izgubili četiri za redom, tri zaredom gubili smo 1998. u Italiji i 2002. u Švedskoj. I preživjeli smo i ponešto naučili.
Perkovac je postao svilen u odnosu na mišljenja koja je davao dok nije bio na izborničkoj stolici. Što ga smekšalo? Što god da jest, mora se hitno maknuti od toga. Ovdje je da donosi odluke, a ne da konstatira situaciju. Te odluke moraju biti precizne, čvrste. One nisu lake, ali je to jedini mogući izlaz iz ove situacije. Zato je i doveden. Istina je da smo neuigrani, da smo to trebali napraviti bolje, da smo bolje trebali iskoristiti baš zbog toga listopad i okupljanje na kojem smo imali previše igrača, kao što smo ih imali i na završnim priprema za ovaj Euro. Kao da će konkurencija iskristalizirati najbolje. Toga više nema. Plemenita je želja da gradimo širinu, ali tako se ne dolazi na Euro u situaciji u kojoj smo mi bili. Slobodne ruke u svakom pogledu nisu pomogle, nažalost.
Dobro, trebaju se pokušati skupiti i pristojno za kraj odraditi utakmicu s Njemačkom. To je prvo što se mora, ali kakva god slika da bude nakon toga ne smije nas zavarati. Da dobijemo i deset razlike. Treba neke stvari počistiti, nazvati stvari pravim imenima. Iskreno, ima tu puno dobrih stvari, ali na terenu u ovakvim okolnostima tako ne izgledaju. Španjolska je samo dokaz da se može, makar nas je prevarila. Zašto prevarila? Pa zato što je već dugo doma, a mi smo misli da smo nešto zbog toga što smo ih razvalili. Samo kad počnemo pobjeđivati u kontinuitetu ponovo ćemo biti nešto, a za to treba puno više rada, jakih utakmica u kojima se pobjeđuje, zajedništva i čistih situacija, koliko god neke odluke bile teške. Ništa nije teže nego vratiti se ovakav iz Njemačke, a zašto mi to moramo?