Sram i stid vas može biti, drage kolege novinari iz beogradskog taboida Kurira. Iako vas ne bih trebao titulirati kao "kolege", a još manje kao "drage". Uoči finalne vaterpolske utakmice između Hrvatske i Srbije, u vašem ste mediju u klasičnom lovu na senzacije i na klikove objavili tekst pod naslovima: "Opšte ludilo hrvatskih medija! Sramna provokacija pred finale! Uoči susreta za zlato sa Srbijom, rešili da prosvoje NAŠE MEDALJE!"
Anonimni se autor pod tekst takvog naslova i sadržaja potpisao samo kao "Kurir Sport", a urednik ga s takvim naslovom "amenovao" i "pustio u eter". O čemu se ovdje zapravo radi?!
Odličje u Parizu veliko je bez obzira bilo ono srebrno - kao što je na kraju ispalo - ili zlatno. U svakom slučaju veliko
Radi se o tome da sam nakon polufinalne pobjede hrvatskih vaterpolista nad Mađarskom i ulaskom hrvatskih vaterpolista u veliko finale protiv dragih im prijatelja i velikih rivala iz Srbije napisao komentar o tome da su hrvatski vaterpolisti za svoju Hrvatsku osvojili srebro na OI u Atlanti 1996., zlato na OI u Londonu 2012. i srebro u Rio de Janeiru 2016., te da sada slijedi još jedno veliko olimpijsko odličje za hrvatski vaterpolo u Parizu. Veliko bez obzira bilo ono srebrno - kao što je na kraju ispalo - ili zlatno. U svakom slučaju veliko.
Kao iskusni izvjestitelj s velikih natjecanja, s hrvatskim sam (i srpskim) vaterpolistima dijelio dobro i zlo u zadnjih 30-ak godina na velikim natjecanjima, te ih pratio u Montrealu 2005. na SP-u, na SP-u u Melbourneu 2007. kad je Hrvatska osvojila veliko zlato.
Pratio sam ih i u, za Hrvatsku zlatnoj Budimpešti 2017. kao i na mnogim drugiim natjecanjima (između ostalog na EP-ima u Beogradu 2006. i 2016.!) pa sam se nakon toga kao profesionalac drznuo napisati još nešto. Napisao sam doslovno sljedeće - citiram: "Hrvatski će vaterpolisti u Parizu osvojiti četvrto olimpijsko odličje za Hrvatsku, no hrvatski su vaterpolisti u Parizu "potpisali" ukupno već 11. olimpijsko vaterpolsko odličje. Redom: srebra su osvojena u Helsinkiju 1952. i Melbourneu 1956., a novo, treće u Tokiju 1964. Uslijedilo je zatim zlato u Meksiku 1968., srebro u Moskvi 1980. pa zlato u Los Angelesu 1984. i sljedeće u nizu u Seoulu 1988. Red je red, Tucak i njegovi igrači neka ne zamjere - na zasadima tih davnih, također vrlo uspješnih vremena, u kojima su briljirali njihovi prethodnici - oni danas beru plodove svojeg mukotrpnog rada."
Jedina je istina da su brojni hrvatski vaterpolisti na Olimpijskim igrama osvojili odličja prije no što je Republike Hrvatske bilo
Eto, napisao sam doslovno tako jer je doslovno tako i bilo - i stojim iza toga jer je to čista istina - brojni hrvatski vaterpolisti jesu (!) na Olimpijskim igrama osvojili odličja prije no što je Republike Hrvatske bilo, jednako kao što u to vrijeme nije bilo niti Republike Srbije. Ta su odličja u njihovim osobnim trofejnim vitrinama, a osvojili su ih za sebe i za Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju i nije važno tko je službeni sljednik tih i takvih velikih rezultata. To su jedine činjenice na koje sam u svojem, a huškačkom Kuriru spornom tekstu, ukazao. Jedino to, ne i tvrdnju da su to bila odličja osvojena za Republiku Hrvatsku.
Bez ikakve namjere da netko nešto nezasluženo prisvaja ili nekome "krade", kao što su to ustvrdili "kuriri" međunacionalne mržnje u Kuriru. Stvarno bi predugo trajalo da sada nabrajam, koji su to Hrvati bili u redovima reprezentacije SFRJ u Helsinkiju 1952., Melbourneu 1956., Tokiju 1964., Meksiku 1968., Moskvi 1980, Los Angelesu 1984. i Seoulu 1988. i nije mi to niti ovdje namjera, niti me takve stvari zapravo zanimaju. Tko je među njima bio Hrvat, a tko Srbin ili je bio neke druge nacionalnosti?! Baš me briga! Činjenica je da je zaista bilo tako - brojni su Hrvati u periodu od 1952. do 1988. osvojili olimpijska odličja. I točka...
Iskrene čestitke srpskim vaterpolistima za osvojeno zlato, jednako kao i hrvatskim na novom velikom srebru
I zato, ponavljam ovo još jednom - sram vas i stid može biti, "drage kolege iz Kurira"! Sram vas i stid može biti jer ste slučajno baš meni, ponosnom sinu majke Ranke, (Srpkinje) i oca Ivana (Hrvata), pripisali nešto što uopće nisam napisao. Ni u jednom jedinom trenutku nisam za Hrvatsku prisvajao srpska odličja! To je samo plod vaših izopačenih umova i isto takvih stavova, kojima i dalje sijete mržnju između dvaju naroda.
Stvarno ne znam zašto i - koliko god još da poživim - nikad mi neće biti jasno. Pritom ste anonimno, kao što priliči onima koji se skrivaju iza vlastitih laži i objeda, napali Jutarnji list kao medij, a ne mene osobno. Nije to uopće bilo "opšte ludilo hrvatskih medija". Krivac sam samo ja, osobno ja, jedini ja, koji nikad nisam, a iz gore spomenutih razloga niti sam mogao "brojati krvna zrnca". Mogu to ovdje i želim to još jednom naglasiti i mogu se u to zakleti.
Jedan sam od onih koji uvijek navijaju i za srpske, slovenske, bosanske... sportaše ukoliko s druge strane terena nisu hrvatski sportaši. Znaju to najbolje brojne moje kolege novinari iz Srbije i ostalih zemalja, koje se kriju iza glupog eufemizma "regija", s kojima sam već desetljećima veliki prijatelj. Posebni pozdrav Dejanu Stevoviću, bardu srpskog sportskog novinarstva i najvećem kroničaru vaterpola. I zato ću, ne znam po koji put ponoviti - sram vas i stid može biti. Iskrene čestitke srpskim vaterpolistima za osvojeno zlato, jednako kao i hrvatskim na novom velikom srebru.
P.S. Ispriku uopće ne očekujem, makar bi predstavljala minimum profesionalne, a prije svega najobičnije ljudske etike.