Pitanje svih pitanja je kako bezbolno dati šansu mladima

Odgovor je jednostavan – teško. Razlog je jednostavan, omjer ulaganja i dobitka teško će se u potpunosti vratiti. A što činiti? Biti strpljiv, graditi uvjete i polako im dati prvo motiv da se ozbiljno počnu baviti sportom, pa rukometom, pa da budu spremni na žrtvu i u konačnici svjesni da svi uvijek ne mogu uspjeti. A to sve skupa je jako teško, pa otud i odgovor sa samog početka.

Da imamo mladih, nije sporno. Ta činjenica da ih imamo govori da se puno toga pozitivnog događa kada se broj mladih održava na visokoj razini. I sami rezultati, prisutnost Hrvatske na europskoj i svjetskoj sceni mladih u rukometu govori tome u prilog. No, prelazak iz juniorskog u seniorski uzrast postaje sve teži, jer jednostavno uvjeti za više to ne dozvoljavaju. Tu se mnogi počnu lomiti, mnogi odustaju, mnogi ostaju, ali si uz rukomet traže drugi posao da bi lakše mogli živjeti, jer od rukometa svi to ne mogu. Ili za malo bolju ponudu odlaze u moćnija susjedstva i tamo nalaze svoju zadovoljštinu, ali se u sportskom smislu barem u 90 posto slučajeva pomalo gase.

U našim današnjim ligama, kako god klubovi skromno žive, ima jako puno dobrog. Možda im u cijeloj priči pomogne i promjena sustava financiranja sporta koja se posljednjih dana aktualizirala i trebala bi krenuti od Nove godine. Možda s njom neke stvari postanu lakše, dostupnije, pa se barem malo pomaknemo u odnosu na one koji silan trud pretvaraju u dobitak.

Tu ima i drugačijih primjera. Recimo, čest je slučaj precjenjivanja, zbog kojeg dolazi do kratkih spojeva, oni su svakodnevica, a opasna su prijetnja gašenja talenata po kratkom postupku. Naravno da se stvari moraju poštovati, ali u našim uvjetima ne i precjenjivati, jer većinom se radi o talentima koji još nisu postali igrači, a pitanje je i hoće li. Često se dogodi da je novac osnovni uvjet i da zbog njega puca mnogo dobrih stvari. Posrednike nećemo spominjati. Ili uzmeš sve, oslabiš druge i onda se sve gasi. No, kod nas je jedno sigurno, kratkoročno će bilo tko nešto ozbiljno zaraditi. Kratko rečeno, kod nas je prilika možda i najveća, dugoročna je, što je za prave samo izazov, a u velikoj većini slučajeva se vrati. Samo onaj tko je spreman prihvatiti taj ritam, imat će šansu. Tu se sve strane moraju poštovati maksimalno.

Ima puno dobrih stvari. Vidjeli smo neki dan kako Podravka igra egal s Odenseom. To što smo vidjeli sestre Pandža, manje-više, jer one su Austrijanke, ali vrijedno je što pokažu Šimara, Mamić, Vuljak, Barišić, Šenvald, Babara, dobro je vidjeti da Lokomotiva ima Vurnek, Zrilić, Balaško, Đelekovčan, Würth, da Dalmatinka ima Bebić, Jerković, Bule, Batinić, Zamet Plešu, Pleše i Debelić, Osijek Frančić i Jozanović, Koka Gavrilović i Jurinu, Dugo Selo Zubac, Renić, Bebek, Zrinski Megerle, Miklić… da je Nexe lani iz domaće lige pokupio i na razinu više odveo Barbića, Krupića, Krajcara, Kužea, Matka Moslavca, da Osijek ima Maganića, Sesvete Tomića, Bakovića, Raužana, Poreč Bajana, Popovića, Malinaricha, Ivankovića, Gorica Karaulu, Lasana, Grubišića, Zamet Markotu, Krstića…

Stranci su nužnost da bi se razina kvalitete pokušala održati ako nema priljeva mladih, ali stranci koji su profesionalci to moraju pokazivati na terenu, jer ako nije tako, nema niti jednog razloga ne riskirati s mladima. E, u toj relaciji trenutno ima najviše problema i dvojbi u utrci domaćeg rukometa s Europom. Stvaranje traje, košta, a uvijek je pitanje koliko tko to može izdržati da se ne osjeti. Problem se ne može riješiti jednostrano, bez odricanja svake strane, a pitanje je vječno i traje, jer nitko ne popušta.