Kakva luda Liga prvaka. Uđeš s pozivnicom, malo tko računa da ćeš biti ozbiljan protivnik eliti, imaš drugi najmanji budžet u skupini i na kraju prođeš skupinu s nevjerojatnih 14 bodova, kolo prije kraja nakon tri godine ispadanja i sezone u kojoj si čak bio na nuli, što se nikad do tada nije dogodilo. Na početku su svi bili bolji osim Pelistera, na početku je plan bio dobiti Pelister obje, doma dobiti Szeged i Kolstad, dalje što bude. A Zagreb je na sve to dobio i u Kolstadu, dobio je PSG, odigrao domaće egale protiv Kielca i Aalborga.
Otišli su najbolji
I makar ga nisu baš poštovali kako je zaslužio na terenu, što se vidjelo u domaćim utakmicama sa Kielcem i Aalborgom, posebno na gostovanju u Szegedu, Zagreb se hrabro izborio za prolaz. Da je osvojio još i ta tri boda koja je zaslužio bio bi treći u skupini. Izgleda nevjerojatno, ali je tako.
I opet, još jednom, po tko zna koji put Zagreb je dokazao da je najopasniji kada ga se otpisuje unaprijed. Puno su pokazali ove godine, dok im nije sve išlo na ruku. Promijenili su tri trenera (Goluža, Nikolić, Šoštarić, pa opet Nikolić), Mandić nikad u prethodnim sezonama nije branio kao broj 1, otišli su najbolji iz prošle sezone, Slavić s gola, Musa je napustio obranu, Klarica je ušao s mononukleozom, Walczak je kasnio s dolaskom iz Portugala, Faljić bio bliže tribini nego terenu, Kavčić nikad nije bio srednji vanjski, Srna se ozljeđivao, ozlijeđeni su grupnu fazu završili Kraljević i Morales. U međuvremenu se dogodio i Euro koji Zagrebu nije išao na ruku, jer su prekinuti u možda najboljoj fazi dotad. Sve su odradili.
Temelj je bila odlična obrana, najbolja u Ligi prvaka. Oko Gojuna su se slagali u sredini Srna, Walczak i Suholežnik, iza njih su bila tri odlična vratara, Mandić, Grbavac i Panjtar, dok se za Mandića može reći da je bio i briljantan.
Izrasli u stabilnu momčad
Napad je imao glavu i rep na krilima gdje su Dibirov i Čupić pokazali što iskustvo znači za momčad. Igru je vodio Kavčić, polako mu se u kontroliranim uvjetima priključivao Sirotić. Srna i Kos sjajni, jedan od njih uvijek spreman i doći na sredinu. Morales sve ono što je trebalo uz Klaricu, silina, iskustvo. Izrasli su u stabilnu momčad koja zna što radi, što joj je cilj i kako se do njega dolazi. I nakon tri godine ponovo su opasni svima. To je stvar odrastanja i Zagreb je u tri godine jako narastao. Postao zreliji, iskusniji.
Zašto? Jer su mladi dobili priliku, jer ih se znalo pričekati kad su financije u odnosu na ostatak Europe bile problem, jer su izdržali mnoge uvrede i ponižavanja koja nisu zaslužili.
To je bio jedini put, težak, ali jedini. Plaćen je s tri loše sezone u kojima su “visjeli na rubu provalije” Lige prvaka, ali su se opet popeli na visinu, od 1400 ljudi na početku sezone napunili Arenu protiv PSG-a samo i isključivo svojim odličnim igrama i to povjerenje koje im je dala publika najveći je zalog u bolje dane ne samo rukometa, već i kolektivnog sporta u Hrvatskog općenito. Možemo i mi imati nešto ako to stvarno želimo. Zagreb se još jednom pokazao kao predvodnik te priče i još jednom se preporučio kao nešto dobro i pozitivno, dok stalno kukamo da nam baš toga najviše nedostaje. Imamo, ali sada je pitanje hoćemo li znati s time, kao što u mnogo ranijih slučajeva kada je rukomet u pitanju nismo znali. To nema veze s rukometom, barem je tako kod nas.
Bit će osmina finala uskoro, Arena će protiv Montpelliera biti puna, a Zagreb neće biti favorit, ali Zagreb neće biti ni totalni autsajder u toj utakmici, makar ga nitko nije očekivao na tom mjestu. Zagreb ima priliku uspije li u osmini finala boriti se za nastup na Final Fouru Lige prvaka u Kölnu na kojem nikad dosad nije bio. Ovime je dokazao da baš ništa nije nemoguće.