Prvi poraz Dinamove demokracije: povukla se ikona koja se suprotstavila jednoumlju osuđenog kriminalca

Nije na kraju previše niti bitno što je presudilo. Verbalna "razmjena mišljenja", ili, pak, učas složena spin-objava da je odstupio zbog "eto, te najavljene demokracije". Činjenica je da na kraju priče Kruno Simon nije više kandidat za Dinamovu Skupštinu...

U potrazi za demokracijom, kao Svetim gralom, koja je u Dinamu donedavno bila nepojmljiva, a danas je donijela neke liste, neke nositelje, neke programe, neka sučeljavanja, što zvuči kao nestvarni SF, dogodila se, eto, situacija koja se nije smjela dogoditi. U slavlju demokracije netko je, dakle, odlučio Simonu, više ili manje "razborito", točno objasniti na koju je stranu stao, dok je netko drugi požurio iskoristiti upravo to kako bi dobio neke jeftine populističke bodove. Na kraju su izgubili svi, jer Simon se - povukao, shvativši da mu to sve ne treba...

Simon kao prva žrtva "pluralizma" i "spin-doktora", mora u sljedeća tri i pol tjedna ostati primjer svim stranama kako ne raditi

A činjenica da se povukao netko tko je imenom i prezimenom još donedavno sve to zazivao, suprotstavljao se jednoumlju jednoga osuđenog kriminalca, i stajao na tribini kada je god to mogao, zapravo je prvi poraz toga plavog puta u željenu demokraciju. Prvi i, nadajmo se, posljednji. Simon kao prva žrtva "pluralizma" i "spin-doktora", mora u sljedeća tri i pol tjedna ostati primjer svim stranama kako ne raditi. Navijačima da postoje možda i drugačija mišljenja, jer to je, kvragu, valjda demokracija, ostalima da ne koriste ujedno nekoga za vlastitu propagandu. "Kaj će meni sve to?", požalio se Kruno nakon svega. "Vraćam se ja na tribinu i bok, to je to od mene, društvo..."

Da, cijela priča ima obrise klasične politike. U kojoj je, nema sumnje, sve dozvoljeno. Ima stožere, ima taktike, ima sive eminencije, ima prvoborce i "strategičare". Ali "prljava" kampanja, koliko god bila legitimna, ne bi se smjela lomiti na frajerima koji to ne zaslužuju. Simon je taj. U potrazi za demokracijom, Dinamovom demokracijom (!), neka sredstva morala bi ostati za opasačem. Na ustima. I na tipkovnici.

Ovo jest veliki, ogromni proces, i logično je da će tijekom njega biti pogrešaka

Jer, ovdje sad nakon opscenog jednoumlja jednoga čovjeka, imamo izborne programe. Ovdje umjesto oktroirane skupštine u koju se ulazi tajnovitim izborom s jasnim preduvjetom, sada imate pedeset ljudi koji se imenom, prezimenom, stavom, zanimanjem, bori da bude među 25 odabranih na izborima, sada, eto, priliku imaju svi, a ne samo podobni. Nešto donedavno nezamislivo, sada je prokleto stvarno...

Ovo, u prijevodu, jest veliki, ogromni proces, i logično je da će tijekom njega biti pogrešaka, ali uime demokracije s napokon malim "d", ona se mora pisati drugačije. Želje da stvari mogu i trebaju biti drugačije, ne smiju, naime, ostati apel. Jer onda takva demokracija i nema previše smisla. Svatko tko je u ringu, bio tek simpatizer, aktivist ili, pak, protagonist, morao bi toga biti svjestan. Uime višeg cilja. Uime Dinama.