Marko Livaja otišao je iz redova hrvatske nogometne reprezentacije. Ponukan incidentom izazvanim od strane navijača koji su promatrali otvoreni trening brončanih sa Svjetskog prvenstva u Kataru, odlučio je napustiti tabor Vatrenih uoči boja za zlato u Ligi nacija. U bitku za prvi, povijesni trofej za hrvatski reprezentativni nogomet od samostalnosti krenut će izabranici Zlatka Dalića bez važnog igrača.
Činjenice su to, neizostavne za početak rasprave, vjerojatno i polemike u nastajanju glede problema koji je početkom ovoga tjedna izbio u Rijeci. Baš u Rijeci, biseru Kvarnera koji je zbirom događaja tako za neke postao "grad slučaj". Upravo takvima, ovaj je pogled u riječku zbilju i namijenjen. Shvaćam da je nekome tko nije iz Rijeke teško dokučiti - što mi Riječani uopće hoćemo? I zašto smo, pobogu, takvi prema draguljima hrvatskog nogometnog trenutka. Prema, tobože, mitskim osobama, božanstvima, ikonama, kako li se sve ne naziva jedan napadač Hajduka. Do jučer i hrvatske reprezentacije.
Stoga, prije no što sociološki seciramo jednu po jednu potankost koja je, najprije, dovela do incidenta na treningu hrvatske nogometne reprezentacije, a onda ga i proizvela u popodne toga ponedjeljka, trebali bismo dati objašnjenje podneblja u kojem se sve to, na žalost, dogodilo. Objašnjenje za one kojima je teško dokučiti - što mi Riječani uopće hoćemo?
Može se i bez njega
Marko Livaja je dobar igrač. Ne sjajan, jer hrvatska reprezentacija ima sijaset sjajnijih igrača; nije ni izvrstan, jer mnogi iz Dalićevog rostera su za nju dali i mnogo više, već u okvirima reprezentacije samo - dobar.
Dakle, ako samo probamo, barem pokušamo maknuti metafizički pokrov s mitskim plaštom obavijenog lika i djela Hajdukove desetke, lako ćemo uvidjeti da se radi o igraču koji je, osim što je na pragu ulaska u četvrto životno desetljeće, nogometno, tek jedan od napadača. Jedan od. Nikako ne najbolji, a pogotovo ne onakav kakav bi bio neizostavan za hrvatsku reprezentaciju. Zabijati znaju i Kramarić i Petković i Perišić, a sva trojica, nota bene, znaju i asistirati, driblati, pametno trčati, otvarati se, ako treba i kontrirati....
Uloga Livaje u reprezentaciji bitno je drugačija od one koju ima u Hajduku. Dalić, kadrovski, može bez njega, ali Livaja mu je služio kao idealno sredstvo kohezije između sjevera i juga. Livaja je zapravo utjelovljenje tihe borbe koju Dalić vodi kako bi pomirio naoko nepomirljive silnice. Reprezentaciju je vratio na Poljud, ujedinio navijače, a onda ga je izdalo njegovo najefikasnije oružje u toj borbi. I to, baš u Rijeci, na terenu koji je kroz povijest bio - svoj.
Riječka stvar
Rijeka je uvijek i oduvijek bila svoja. U bilo kojem pogledu. U načinu života, raznim njegovim stilovima, umjetnosti, ophođenju prema svojim i drugim ljudima. Svoje je - brendirala. Nije ih, uz iznimku Karoline Riječke, uzdizala i od njih radila mitske likove. Nije se dala navući na nešto izvana, nije dala da to postane njeno. I zato je uvijek i oduvijek cijenjena kao kozmopolitski grad, sredina u kojoj se rado živi i djeluje čak i onda kada se iz nje ne potječe.
Pravi primjer za to su, ni manje ni više već, navijači Hajduka!
Znaju to svi, ali da ne bude zabune, Rijeka vrvi, obiluje navijačima Hajduka. Ne bih išao baš tako daleko pa rekao da ih ima više u brojnom smislu, jer nema, ali kada samom gradu dodate njegova satelitska naselja, kad priču zaokružimo na takozvani "riječki prsten" s otocima Krkom, Cresom i Rabom, Liburnijom i Kirijom (Crikvenica, Bribir, Dramalj, Selce), omjer snaga bitno se mijenja u korist onih koji drukaju za Hajduka. Na kraju, čak i u samoj Rijeci donedavno je postojao jaki kvartovski ogranak Hajdukovih navijača na Donjoj Vežici. Toliko jak da je transparent "Torcida Vežica" dugo vremena na poljudskom sjeveru, ali i na mnogim gostovanjima stajao uz bok udarnim Torcidinim "krpama".
Sjetit ću se ovom prilikom i anegdote mog djeda. Nono mi je, jednom pričao o tome kako se za Hajduk u Rijeci itekako navijalo još u dobu bivše države. Posebice je to bilo naglašeno na finalu Kvarnerske rivijere 1979. godine (Hajduk - Rijeka 4:0, op.a.) kada je, po njegovim riječima "on bio jedan od malobrojnih koji su na punoj Kantridi navijali za Rijeku". Radnici koji su sedamdesetih i osamdesetih masovno gulili staž po brojnim riječkim tvornicama i pogonima (3. maj, Torpedo, Vulkan, Tvornica papira...) bez pardona bi pohodili Hajdukova gostovanja u Rijeci. I znate što? Ništa!
Mitar i Mago - priča koja briše sve granice
Ništa se tada nije događalo, ništa se ne događa niti danas, u novije doba, iz kojeg pamtimo nevjerojatnu, pomalo epsku priču o dvojici velikih ljudi. Damir Mitrović (Mitar) i Goran Damjanović (Mago) bili su heroji Domovinskog rata, dva mladića koja su 1992. godine položila svoje živote za Hrvatsku. Obojica iz Rijeke, s Podmurvica, a jedan od njih, Mitar, iako, poput Mage, član i osnivač Armade i navijač - Hajduka. Takav suživot, takva priča, iz današnje bi perspektive valjda bila nemoguća.
"Kada god čujem kako su moga tatu doživljavali njegovi prijatelji iz Armade, iako je on bio i navijač Hajduka, sve što čujem je ogromno poštovanje i ljubav. Nešto neopisivo."
Riječi su to Mitrove kćeri Kristine koje su objavljene u članku HNK Rijeke prije pet godina. Imena ove dvojice najboljih prijatelja i danas se izgovaraju s pijetetom u navijačkim krugovima, bilo u Rijeci ili Splitu.
Što je poruka?
Današnja se Armada, doduše, u svojoj objavi na Facebooku oglasila s uvredljivom porukom, što valja osuditi, ali iz nje proizlazi geneza ljutnje riječkih navijača prema Livaji. Provokacije nakon finala Kupa, konstantna podrivanja, sitna vrijeđanja i podbadanja koja dolaze s juga nisu se svidjela dijelu onih koji su bili na treningu reprezentacije. Stigmatizirati grad, njegovu kulturu i generalizirati nikako nije dobro, kao što ne bi bilo niti da je Livaju vrijeđalo, primjerice, neko mnoštvo na Maksimiru ili bilo gdje drugdje.
Nije Livaja žrtva, nije niti potjeran iz reprezentacije, već je otišao svojom voljom. Ako ga je na to nagnao potez Rijekinih navijača, onda se jasno moramo zapitati - što je s egom? Ta, nije li valjda mislio da će svojim postupcima, koji su takvi kakvi jesu, biti omiljen i na Rujevici?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....