Naše rukometašice krenule su s dvije pobjede u kvalifikacije za Euro koji će se 2026. u prosincu igrati u pet europskih zemalja sa završnicom u Poljskoj. Pasao nam je ždrijeb koji je donio nejake Finsku i Kosovo na startu. Upisali smo dvije očekivane pobjede, nismo briljirali, pogotovo ne u prvoj utakmici protiv Finske, ali dojam je i tako manje važan od bodova za koje se u kvalifikacijama igra.
Te dvije pobjede vode nas mirnim putem na Euro, makar ne treba očekivati ništa od utakmica protiv Francuske. Borba za broj 1 nije realna. A plasman na veliko natjecanje je uvijek dobrodošao, jer kontinuirani nastup na velikoj sceni jako je važan, posebno za selekcije koje namjeravaju rasti, pokazati više. Vjerujemo da je tako i u našem slučaju, makar u zadnje vrijeme ne izgleda baš briljantno.
No, imamo poprilično lošu situaciju uoči polaska na SP koje će se za mjesec i pol dana igrati u Njemačkoj i Nizozemskoj. Nemamo reprezentaciju za tu veliku smotru, imamo jedan teškim traumama izranjavan tim i nemamo se pravo nadati nekom posebnom rezultatu u Rotterdamu. Prolaz u skupini s Danskom, Rumunjskom i Japanom, realno, u ovoj situaciji bio bi senzacionalan uspjeh za nas.
Puno toga nas je stiglo. Prvo je bila odluka da u reprezentaciji više ne igraju Tea Pijević, Valentina Blažević i Ćamila Mičijević. Na to su se nadovezale tri teške ozljede i operacije, Katarine Ježić, Mije Brkić i Klarе Birtić. Na sve to se nadovezalo suglasno odustajanje prvo sestara Paule i Stele Posavec, pa sada nakon ove posljednje akcije i Ane Debelić. To je jako puno igračica i očekivati da možemo pronaći devet sličnih u tako kratkom vremenu je nemoguće.
Ni realnost nam ne ide na ruku. Osim onih iz Podravke u Ligi prvakinja nemamo ni jednu igračicu! U Podravki su dvije nezamjenjive igračice Katarina Pandža i Mateja Pletikosić koje, nažalost, igraju za reprezentacije Austrije i Crne Gore. Njihove nadopune Tina Barišić, Kristina Prkačin trebale bi nositi reprezentaciju koja je ostala bez tri prva pivota, u kojoj je niz mladih igračica koje tek izlaze na scenu, od kojih se nema pravo očekivati neki veliki rezultat. Bilo bi dobro da su učile i polako odrastale, ali silom (ne)prilika situacija je takva kakva jest.
Naravno, povjerenje nije upitno, to je najbolje što imamo od onoga što imamo, ali nabijati im bilo kakav teret ne bi bilo pošteno. I još jedan detalj: da smo i kompletni, ne bismo bili prvaci Europe, niti bismo se vjerojatno borili za medalju, ali situacija kroz koju sada prolazimo nije nimalo zdrava za rukomet.
Mladim curama, mladom timu treba podrška, uvijek je dobro vjerovati u mlade, ali radi se o najvišoj razini rukometa za koju se stasa, do koje se ne dolazi preko noći. One za to nisu krive, ali to ne znači da ih igranje u reprezentaciji treba baciti u trans, jer ne bi smjele pomisliti da su netko i nešto prije nego li to pokažu na terenu. Zasad pokazale nisu.
Japan nije selekcija koja se ne da pobijediti, ali za to se mora biti puno bolji nego što se bilo protiv Finske i Kosova. Puno toga nam fali. Za pivote smo rekli, ljevakinje se muče, drugu vratarku tražimo, ostale osciliraju. Sada dolaze u fazu kada kroz svaku sljedeću utakmicu moraju pokazati napredak. I tu nema nazad. Neigranje bilo koje igračice ne smije biti alibi, jer to je reprezentacija. Možda je sve moglo biti drugačije, barem malo lakše, ali eto, to nije tako. Ne znamo mi tako. Uvijek se kaže da jedna nevolja nikad ne dolazi sama. Ali, Japan bez obzira na sve mora biti prva sljedeća meta. On može vratiti krv u obraze. Barem malo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....