Kad je Tomislav Mijatović (48) preuzeo klupu Efesa, kad je nakon 14 godina asistiranja u dvostrukom prvaku Europe postao prvi trener, malo tko se mogao okladiti da će u sljedećih devet euroligaških utakmica izaći kao pobjednik u njih sedam. I da će u četvrtak imati meč loptu sa Zvezdom koja bi Efes trebala uvesti u play-in.
Tomica, jer on je za sve nas uvijek bio samo Tomica, ili za one još bliže jednostavno Tigar, rodonačelnik optimizma i pozitive, stigao je tamo gdje pripada. On je trener koji pobjeđuje Šarasa Jasikevičiusa na njegovom terenu, sređuje Giorgosa Bartzokasa ispred svojih navijača ili nokautira Duška Ivanovića u grotlu Vitorije. Čak, ako odemo tako daleko, ima i 40 minuta za odvojiti od postsezone jednog Željka Obradovića.
I pri tome je ostao samo jedan skromni Zagrepčanin koji će vas dovesti do ludila u odgovoru na poruku čestitke zanemarujući svoj doprinos, u kojoj nikada, ali baš nikada neće propustiti napisati “dečki su čudo”.
Ti dečki su njegovi igrači, neki od njih su dugogodišnji ratnici, neki od njih su pokorili dva puta Europu, tu su po šest, sedam godina, a kad su dolazili na europsku stranu Istanbula dočekivao ih je baš Tomica Mijatović. S njima je prošao sve i svašta, bio im na dispoziciji za bilo kakve potrebe, s njima trenirao dok su izlazili iz ozljeda, bio je tu za popričati o bilo kojem problemu nevezanom za parket. Jer on je 24 sata dnevno uvijek bio na usluzi.
Vojska koja ga slijedi
Elijah Bryant će objaviti sliku Tomice Mijatovića na društvenim mrežama, a recite jeste li ikada vidjeli u profesionalnom sporu da neki igrač na društvene mreže stavlja sliku trenera? Oni su vojska koja igra za sebe, za klub, ali sada i za svog trenera. Koji im je više od trenera.
Tomica Mijatović je do svoje je 17. godine je igrao za sve uzraste Cibone, a nakon jedne juniorske sezone u Maksimiru otisnuo se u SAD, gdje je završio srednju školu i onda upisao s košarkaškom stipendijom University of West Alabama. Završio je tamo međunarodne odnose, a onda upisao i master na istom sveučilištu, ali je tada postao i trener. Imao je 22 godine i dobio poziciju pomoćnog trenera na koledžu druge NCAA divizije. Tu je sve krenulo.
Kad se vratio u Zagreb zaposlio se u Ministarstvu vanjskih poslova, a Neven Spahija ga je priključio stručnom stožeru Cibone. I odmah shvatio da uz sebe ima osobu koja košarku živi dan i noć te ga je svojim vezama progurao sve do San Antonio Spursa. Mijatović je bio dio stožera Popovichevih Spursa na Ljetnim ligama. I to traje već više od dvadeset godina, od 2003. naovamo. Pri tome je Mijatović asistirao cijelom nizu uglednih NBA trenera, od Mike Budenholzera, preko Ime Udoke, Willa Hardyja ili žene za koju i dalje i tvrde da će postati prvi ženski trener u NBA, Becky Hammon. Sve to jasno, pod dirigentskom palicom Gregga Popovicha.
Da se ne lažemo, da je to bio njegov izbor, Tomislav Mijatović je mogao već godinama biti u NBA ligi.
Izabrao je drugačiji put. Nema tog hrvatskog trenera koji nije koristio usluge Tomice Mijatovića. Bio je pionir skautinga u nas, bio je iznimno lojalan i vrijedan pa su nakon Spahije usluge Mijatovića koristili i Jasmin Repeša, Aco Petrović, Velimir Perasović, Joke Vranković, Ivan Sunara, a radio je i u Kaptolu pod paskom Pepsija Božića.
Perasović ga doveo 2010.
U prvim godinama je paralelno radio u Ministarstvu, kasnije i u Transparency Internationalu, da bi se dolaskom Joke Vrankovića na klupu Cibone profesionalizirao pod Tornjem.
Kad je Velimir Perasović odlazio iz Cibone u Efes, njegov prijedlog Upravi kluba bio je da Mijatović ostane prvi trener, a čak je i Mijatović sam dobio od kluba neka obećanja da će ga imenovati prvim trenerom. No, tu su ga izigrali, a Perasović ga je povukao za sobom u Efes u ljeto 2010.
I tu je još i danas. U međuvremenu je asistirao svim trenerima istanbulskog kluba. Osim Perasovića, bio je pomoćnik Ufuku Sarici, Eliasu Zourosu, Oktayu Mahmutiju, Dudi Ivkoviću (jednu sezonu vodio je samostalno i razvojnu momčad Efesa u drugoj ligi), Erginu Atamanu i Erdenu Canu. Kad je Ataman odlazio proteklo ljeto u Panathinaikos, Mijatović je imao ponudu da ode s njim u Atenu, ali želio ga je uz sebe i Can.
I sada je tu. Prvi trener. Barem do kraja sezone. On, naravno, neće pričati o sebi, samo o dečkima. Tigar je to koji nikada ne priča o tome koliko vrijedi. A vrijedi. Vrijedi Eurolige.