Paljba ne prestaje. Nije samo da smo izgubili od Mađarske i Islanda na Euru, nego smo potpuno izgubili i dostojanstvo. I ta priča traje godinama, da čovjek ponekad pomisli može li kod nas ikad išta što nije uspjeh proći normalno.
Dok su dolazile medalje teklo je med i mlijeko, onda kada su dolazile bronce bilo je ‘samo bronce’, opet nije bilo dobro. Sada kada nema medalja, sve je katastrofa teških razmjera. A sport nije katastrofa, nikad i nigdje u realnom obliku. Kod nas nema sredine, ili je crno ili bijelo. I samo je važno tko što misli, a da nikog u cijeloj priči ne interesira stvarnost hrvatskog sporta ili rukometa u njemu. Samo ja pa ja.
Goran Perkovac je ovaj put glavna meta. Mnogi su skloni reći da je to rezultat njegove retorike dok nije bio izbornik, ali da je i šutio, ništa se ne bi promijenilo. On je sigurno glavni i odgovorni urednik svega što se dogodilo u Njemačkoj i morat će pojasniti pred ljudima koji su ga izabrali koji su razlozi toga. O tom će objašnjenju samo ovisiti hoće li ostati na izborničkoj funkciji ili ne. Nikakvi tu pritisci, ništa drugo, neće biti presudno.
Mi se snalazimo, puno toga guramo pod tepih, šutimo, ali voda nezaustavljivo nadire
To je njegov posao i ako je taj posao okarakteriziran rezultatskim neuspjehom, s čim se i on sam složio, on je taj koji se mora nositi s tim. Kako će on sam reagirati nakon svega, to ćemo tek vidjeti, jer sve isto ostati neće i nema smisla nakon svega što nam se ponavlja zadnje četiri godine, tim više jer četiri godine smo stariji i očekivati bolje je nemoguće. Stalno pokušavamo isto, i stalno ne uspijevamo. Imali smo takvih slučajeva u prošlosti.
Recimo, sjećamo se 2000. godine kada smo bili domaćini Eura pa nismo prošli u Sydney. Sjeća se toga i Goran Perkovac koji je tada igrao i dobro zna kako je taj probleme riješen i koliko je bolan zaokret bio. Neki klici su nakon toga ispali u osmini finala SP od Ukrajine, neki Zrnić je pogriješio u produžetku, neki klinci su bili posljednji na Euru 2002, a klinci su narasli i dalje sve znate.
Nema ništa vječno u sportu, to što se mi godinama prilagođavamo nekim stvarima, jer nemamo sustava za drugačije je samo nužnost, ali ne i rješenje. Ali uvijek voda raste, dođe do grla i tek onda shvatimo da je tome kraj. Neki shvate puno ranije, jer imaju sustav, jer ga mogu financijski poštovati i onda ti neki rastu iz godine u godinu, pa narastu kao Danska, Francuska, Švedska… Ništa tu nije slučajno. A mi se snalazimo, puno toga guramo pod tepih, šutimo, ali voda nezaustavljivo nadire.
Trebat će nam puno trezvenosti da stvari počnemo nazivati pravim imenima, da ih počnemo odvajati, da počnemo javno govoriti o problemima i da nas ne bude strah pritisaka donositi odluke. Jer samo dobre odluke mogu nas dignuti prema vrh. I o takvim primjerima valjda ne treba trošiti riječi. A svi koji su bili dio toga, moraju biti samo sretni da su u jednom trenutku bili tu, jer nitko kao reprezentacija nije im izgradio karijere. I to trebalo puno više poštovati.
Sad su svi ludi za Kuzmanovićem, kažu da smo s njim i Mandićem konačno riješili pitanje vratara, a ta dva momka su šest godina u sastavu
Perkovac i ljudi koji odlučuju o njegovoj funkciji najbolje će znati ima li daljnja suradnja smisla. Bitno je samo da dođu do uzroka, do rješenja i odluka. Malo je koji izbornik na klupi bio samo jedno natjecanje. I nije nijednom svako natjecanje bilo uspjeh.
U novijoj povijesti niti jedan nije trajao kratko. Nakon duge ere Červara došao je Goluža i trajao od SP-a 2011. do SP-a 2015., a to je šest velikih natjecanja. Onda je došao Željko Babić i trajao tri natjecanja od 2016. kada je startao medaljom u Poljskoj, pa preko OI i SP završio mandat u Francuskoj 2017. Onda je došao drugi put Lino Červar i bio od 2018. kada smo bili domaćini Eura do 2021. kada smo bili na SP u Egiptu u kojem je već veliku ulogu zbog njegovog zdravstvenog stanja imao Hrvoje Horvat. A Horvat je bio 2022. i 2023. samostalno na klupi.
Jedini izbornici koji su samo jedno natjecanje bili na čelu, a da su to SP, EP ili OI su Abas Arslanagić, čija je generacija s Velimirom Kljaićem iste godine osvojila zlato u Atlanti, te Ilija Puljević koji je 1997. u Japan vodio jednu selekciju u kojoj su bili Metličić, Džomba, Losert… Da, da, 1997.!
Josip Milković je vodio tim 2001. na SP u Francuskoj kada je Metličić bio najbolji hrvatski igrač, vodio je tim 2002. u Švedskoj kada smo s Balićem, Sulićem i društvom bili zadnji, na MI kada smo pomeli Francuze. Vraćali smo Velimira Kljaića ‘98. i ‘99., vraćali smo Zdravka Zovka ‘00., nije pomoglo, iako je Tonči Valčić blistao 2000. u Zagrebu i godinu prije u Egiptu. Ali uvijek, baš uvijek, svako veliko natjecanje nosi nešto, i privilegija koja nas drži da smo stalno blizu vrha je baš u toj činjenici da stalno idemo na ta velika natjecanja. Mi bismo uvijek medalje, ali ne ide uvijek. Moramo se vratiti stvaranju.
I koliko god mnogi željeli prikazati da ništa u Njemačkoj nije bilo dobro, to dakako nije istina. Kako god dobiti Španjolsku 10 razlike, kako god dobiti Njemačku u Kolnu pred 20.000 ljudi, kako god biti ravnopravan Francuskoj, a mi smo bili - treba moći.
Sad su svi ludi za Kuzmanovićem, kažu da smo s njim i Mandićem konačno riješili pitanje vratara, a ta dva momka su šest godina u sastavu, ta dva momka su s Ninom Markovićem prije šest godina bila na krovu Europe, ta dva momka rade, napreduju. Luka Klarica je naš najbolji strijelac na Euru, a koliko je Zagreb godina uložio da bude tako, koliko je uloženo da se pokažu Srna, Načinović, Maraš…
Rukomet je kolektivni sport i u njemu nitko nije uspio sam
Samo onoliko koliko uložiš… Nije to ništa, to je putokaz ka dobrom kao što je nekad u Francuskoj 2001. bio Metličić, recimo. A mi umjesto da štitimo rukomet koji je još i te kako živ, mi smo izgubili dostojanstvo u osobnim ratovima koji se vode gotovo iza svakog ‘ćoška’, zbog jednog mjesta.
Nismo izgubili rukomet, rukomet je živ, kao i sve drugo u ovom društvu koprca se u svojim problemima iz kojih godinama ispliva na vrhunski način. Stalno smo na velikoj sceni, stalno se barem nadamo. I taj rukomet opet ima šansu vratiti se na Olimpijske Igre, bit će domaćin SP-a kod kuće. Iz samo jednog razloga, zato što mu je iznad svih Hrvatska. I svatko onaj koji pomisli da je važniji od toga, postaje nevažan kad tad.
Ti klinci danas sve jako dobro vide, sve znaju i sve čuju i jedino što trebaju je pomoć da uspiju u onome čime se bave. To je minimum koji nažalost u općoj paljbi mnogo puta svi zaborave, a zaboravili bi i Kuzmanovića da slučajno nije branio protiv Njemačke tako kako je branio. A moglo se dogoditi. Nema kod nas sivo, ili je crno ili bijelo. A trener, bilo koji igrač, to ustvari nikad nije ključ priče. Ključ je samo međusobno poštovanje stalno, a ne samo ‘kad mi nešto treba ili paše’. Rukomet je kolektivni sport i u njemu nitko nije uspio sam.