Bilo je ljeto 2009. godine. Cibona je u to vrijeme bila euroligaš, bila je, prevedeno, iako je počela kašljucati, velika. I bogata. Sve do toga trenutka gotovo dvadeset godina nije postojao igrač na hrvatskom tržištu na kojega bi Cibona bacila oko, a da isti nije završio pod Tornjem.
U Zagrebu je, pak, u to vrijeme već počela rasti, sve više i jače, Cedevita pogurana kapitalom Atlantic Grupe. I te 2009. namjerili su se Cibona i Cedevita na istog igrača. Andrija Žižić je tada vagao između ponuda Cibone i Cedevite, a kad je izabrao potonju opciju, bilo je jasno da su se odnosi i te kako promijenili. Cedevita je u sljedećim sezonama postala peterostruki prvak Hrvatske, sedam je puta osvajala Kup Krešimira Ćosića, četiri je puta igrala finale ABA lige, osvojila je Superkup te iste lige, a sudjelovala je i na Final Fouru Eurokupa te na njemu zauzela treće mjesto. Sve dok nije preselila u Ljubljanu i otvorila u Hrvatskoj mogućnost za novu podjelu karata.
U međuvremenu vremena nisu niti bogata niti velika, najbolji nam klubovi životare i u toj podjeli moći postaju zanimljivi oni koji redovno plaćaju. Zanimljiviji od onih na čijoj je strani tradicija. Tako se u Zagrebu pojavio i Dinamo, koji je lani ušao u HT Premijer ligu, a onda u uvodnoj sezoni stigao do polufinala Kupa i doigravanja za naslov prvaka.
U subotu navečer je Dinamo dočekao i to da je aktualni trener posrnule Cibone, ali i izbornik reprezentacije, o Josipu Sesaru je riječ, izvijestio Cibonu da ondje neće ostati trener. I sada se čeka samo službena obavijest da Sesar postaje trener Dinama.
Kao što je odluka Andrije Žižića 2009. otvorila jedno novo poglavlje u zagrebačkoj, ali i u hrvatskoj košarci, tako je odluka Josipa Sesara da presiječe šuplja obećanja koja sluša već godinu dana pod Tornjem i dođe na prag Dinama, postavila novi omjer snaga.
Dinamo bi dolaskom Josipa Sesara, posljedično i s nekim igračima koji bi stigli za njim, postao i te kako ozbiljan igrač u hrvatskim prilikama, dok će Cibona, s nejasnim financijama i puno magle oko kluba ući u novi period neizvjesnosti.
Čuveni investitori koji su samo prije godinu i pol dana obećavali kamione, avione i indijske svadbe do sada su pod Toranj plasirali gotovo milijun i pol eura. Odnosno, taj su novac posudili. Prije Sesara su taj klub iznad ponora znali održati i Nikša Prkačin, Slaven Rimac, Aco Petrović ili Damir Mulaomerović, znači sve ljudi kojima je Cibona i te kako pri srcu. I svi su se u međuvremenu potrošili. Uostalom, Rimac je davno rekao kako bi za Cibonu bilo najbolje da se ugasila odmah nakon što je 2014. osvojila ABA ligu i onda nije zaigrala Euroligu. Da se to onda dogodilo, već danas bi imali neku sređeniju priču.
Ovako je sve ostalo na obećanjima u koja više nitko ne vjeruje. I nitko tu nije nevin. Od bivših Uprava ili gradskih struktura. Uostalom, Cibona je još uvijek udruga građana čiji je osnivač Grad Zagreb, pa je nejasno kome je i pod kakvim jamstvima upravo Grad dao upravljanje nad klubom. Koji ne plaća trenera cijelu godinu, a igrači su primili jednu trećinu obećane love. A Grad je u isto vrijeme vratio klub u sustav gradskog financiranja.
Ali je Cibona i dalje, dužna. I dalje u očekivanju financijske injekcije koja bi, navodno trebala stići u kolovozu. Ali, do tada na tržištu domaćih igrača neće ostati ništa vrijedno Cibone. I za zaigrati novu sezonu treba platiti cijelu prošlu sezonu, jer su svi igrači stavili svoje ugovore na blokadu pri HKS-u i dok ih se na plati, a dogovora će ovoga puta teško biti, Cibona neće moći prijaviti novu momčad za sljedeću sezonu.
Ona će zaviriti na inozemno tržište i dovesti neke bezimene strance, valjda bliske agenciji Octagon, kako bi se popunio broj igrača. Kad smo kod trenera, mogao bi to biti Danijel Lutz, koji je 2013. godine osvojio s Cibonom dvostruku krunu, međutim taj uspjeh kasnije nije uspio valorizirati nekim zvučnijim angažmanom.
A Dinamo? Dinamo će uz Josipa Sesara, huk Boysa s tribina, ali i strukturalnim približavanjem maksimirskom klubu, pokušati postati nova Cibona...