Počinje jedna teška rukometna sezona. Trebat će u okolnostima u kojima funkcioniramo jako puno strpljenja da je preživimo, jer kažu i uvijek život će ići dalje. Da je situacija za klupski sport dobra, jasno je svima – da nije. Da smo zbog toga u nekom idealnom stanju, jasno da – nismo. Da ulažemo kao Europa – ne ulažemo. Da imamo sustav kao neki drugi u Europi, a nemamo, bilo bi drugačije. I onda očekivanja treba svesti na realnu mjeru i veseliti se svakom uspjehu, puno više nego prethodnih godina.
Recimo, doma se moramo veseliti svakom dobro postavljenom klubu koji može konkurirati Zagrebu, Nexeu, Podravki i Lokomotivi. Na europskom planu svaki bod Zagreba u Ligi prvaka bit će lijep doseg, prolaz Nexea u prvom krugu Europa lige isto, treba biti iskren i radovati se mogućem plasmanu Lokomotive i Podravke u grupnu fazu Europa lige, jer prošlih godina nisu se baš napobjeđivali u Europi. Treba se veseliti svakom europskom uspjehu Sesveta, Trogira, Bjelovara, Dugog Sela.
Trebamo se nadati da će juniorke popraviti loš nastup na Euru i plasirati se kroz kvalifikacije na SP, da bismo mogli imati sve četiri mlade selekcije na velikoj sceni i dogodine.
Ulazimo u jednu posebnu sezonu koja nosi olimpijske prilike, nosi Euro rukometaša u Njemačkoj i SP rukometašica u Skandinaviji. Nismo top u vrhu svjetske priče danas, ali smo dobri i veselio bi nas plasman rukometa u drugi krug Eura i dobar rukomet u njemu s mogućnošću čuda, a to bi u ovom stanju bio plasman u polufinale. No, to nije jedini posao koji je pred nama, jer za očekivati je da kao prva rezerva u ovom trenutku dobijemo priliku za plasman u kvalifikacije za Olimpijske Igre, te da u njima u ožujku uspijemo probati ispraviti neodlazak na Igre u Tokio, jer to je bilo tek drugi puta da u skoro 30-godišnjoj povijesti Hrvatska nije otišla na neko veliko natjecanje. To je možda veći problem od nekog rezultata koji nije baš bio idealan na velikoj sceni, jer kontinuitet uvijek daje nadu. I pri svemu tome ne smijemo zaboraviti da će u siječnju 2025. godine Hrvatska biti domaćin SP rukometaša, da ćemo imati priliku doma izboriti visok plasman, a to je prilika koja se ne smije propustiti, jer nakon Pariza, nadajmo se, definitivno će se u mnogome promijeniti slika koju smo imali cijeli niz godina.
Cure u Švedsku idu po mogućnost plasmana u olimpijske kvalifikacije. Imaju dobar, ali ne lagan put na kojem su Švedska, Crna Gora i Mađarska. Sa dvije pobjede u te tri utakmice imali bismo šansu izboriti Pariz, a bilo bi to drugi puta da rukometašice igraju na Olimpijskim Igrama. Zacrtano je to kao plan prije puno godina, sve ide svojim tokom, ali nismo toliko jaki da bismo mogli garantirati sa sigurnošću da ćemo uspjeti. No, bolji izazov Šoštarić i njegove rukometašice nisu mogli dobiti.
Ciljeve treba postavljati realno, a ne prema željama, jer želje nisu uvijek ostvarive, makar bismo mi to jako voljeli, a s druge strane to bi za one koji žele bio dokaz da je sve u najboljem redu, da nema potrebe za bilo kakvim dodacima, promjenama. Rukometu će kao i uvijek mnogi diktirati tempo, ali će ključno biti da rukomet sam sebi odredi realnosti i prioritete u trenutku u kojem se nalazimo. Evo recimo uskoro će u Arenu stići Kiel i nema toga koji ne bi želio da Zagreb pobijedi taj Kiel, a da će biti jako malo onih koji misle da to nije realno. Zagreb u tome mora dobro plivati, mora se znati postaviti, biti čist sam pred sobom, da mu nijedna situacija ne bude bilo kakav alibi. A isto je tako i za sve ostale klubove i reprezentacije koje ćemo pratiti u novoj sezoni. Tu nikakva nestrpljivost, naglost, neće biti od koristi, jer samo može produbiti problem. A problema je samo svima preko glave. Zbunjujuće je da je sve bolje, da raste BDP, zaposlenost, turizam, prihod od cesta, a da se sve to nigdje ne vidi u životu. Ili je u naočalama ključ. A što ako nekom ne trebaju? Evo rukomet o dvorani više ne priča, nema smisla…