
Sve je to dobro, osim što stalno pobjeđuju isti, a s vremenom ti isti sami sebi postanu svrha. Sve je manje iznenađenja u sportu koji je sve više profesionalan i ništa se ne prepušta slučaju. Pobjeđuje se na glavu, puno puta ni cilj ne bira sredstva. Razlog je jasan: s ostvarenim ciljem lakše se živi. Vrh se ne mijenja godinama, to s vremenom umanjuje šansu onima koji se mogu uključiti u borbu za vrh. Neki odustaju, neki nastavljaju, ali generalno se pokušava pronaći način da se što više sredina aktivira i pokuša im se omogućiti sudjelovanje s kojim će svatko biti zadovoljan i naći sebe. Svi, naravno, ne mogu biti prvaci. To nije samo stvar želje.
I tako se mijenjaju sustavi natjecanja, pa će se Liga prvaka proširiti za osam momčadi, pa će se za one slabije pokušati naći način da nastave natjecanje u nižem natjecanju. Mijenjaju se sustavi na SP-ima, pa tako imamo jedan sustav za mlade, drugi za seniore čija su natjecanja postala preskupa za organizirati, pa se sve češće pojavljuju suorganizatori iz više zemalja, a rekord je dosegnuo ženski Euro koji će se iduće godine igrati u čak pet europskih zemalja.
S jedne strane ide se na ruku reprezentacijama, s druge strane televizijama, jer one najbolje plaćaju, ali sve drugo polako i sigurno pada u drugi plan i veliko je pitanje hoće li i tako u budućnosti postati svrha samo sebi.
Rukomet nije globalni sport, nisu ga uspjeli takvim učiniti svih ovih godina, makar je bilo jako puno pokušaja. Rukomet je u prvom redu europski sport i takav će i ostati u godinama koje dolaze. Uvijek će biti dobar neki Egipat, Brazil, pojavit će se Tunis, Katar, Argentina, Koreja, Japan, ali Europa će diktirati rukometne trendove i tim je odgovornost na njoj veća.
A i Europa se u tome svemu traži, dolazi do granica koje se teško probijaju nakon više od 30 godina od osnivanja EHF-a. S pojavom EHF-a rukomet je načinio veliki korak naprijed, ali polako i sigurno dolazi do zida i celofan poput pojedinih spektakala ili nagrada to neće promijeniti. Uvijek postoji neki zid, prije puno godina bio je na istoku, sada je negdje drugdje. Samo generalni zaokret u tom smislu može doći dobro da se stvari promijene.
Posljednja ideja je da se mijenja sustav Eura. Naime, poznato je da posljednjih godina s Eura iz prvog kruga otpada pola selekcija i mnogima je taj sustav postao teret. Traži puno, ne može to pokriti u samo tri utakmice i pokušava se naći način da se to malo promijeni. Povećanje broja selekcija ne dolazi u obzir, jer je već sada dosegnulo granicu koju je jako teško plaćati, pa samo suorganizacija rješava stvari. Nekad su, kada je priča krenula pojedinačne zemlje, čak Portugal, Italija… organizirale Euro, pa su to činili susjedi, a sada se za to više ni ne pita. Onaj tko želi, zna koliko to košta, ta cijena organizacije otišla je u nebo u odnosu na prošla vremena i ako imate interes OK, ako nemate – ništa. A interes uvijek imaju sustavi koji imaju postavljene stvari, a nema takvih previše u Europi.
Sada se vrti ideja da iz prvog kruga Eura dalje idu po prva dva sastava iz skupina, kao i dosad, ali i četiri od šest najboljih trećeplasiranih. To bi u drugom krugu stvorilo 16 selekcija u četiri skupine iz kojih bi prva dva sastava igrala četvrtfinale, što bi na Euru bila novost.
To zvuči znatno dinamičnije, četvrtfinale djeluje znatno dohvatljivije nego u ovom trenutku kada postoji samo polufinale, a tu se ne može zalutati. E sad, je li to samo kozmetika i kolike te promjene stvarno mogu biti, uvijek najbolje pokaže vrijeme. Komercijalizacija i novac sasvim izvjesno diktiraju tempo i EHF u tom smislu mora biti jako obazriv, možda marketinški pomaknuti neke stvari na višu razinu da bi pomaknuo zidove sagrađene u ovih 30 i kusur godina samostalnosti. IHF je to pokušao, ali koliko god se Hassan Moustafa trudio teško može reći da je dobio utakmicu. No, bio je to pokušaj sa nekoliko sjajnih epizoda koje su pokazale da se neke stvari mogu, čak i kada se čine nemogućim. No, pokušao je, a to mora učiniti i Europa.
Komentari (0)