Vatreni su produkt izvornog domaćeg talenta nadograđenih europskim know-howom

U još jednim uspješnim kvalifikacijama Hrvatska je ostvarila plasman na Mundijal 2026. Kao i obično, kad se ostvari cilj jednog kvalifikacijskog ciklusa, raspoloženje u i oko nogometa je svečarsko. Bilo je tako od prvog puta, za kojeg se uvijek kaže da je nešto posebno. Svjedočili smo tome u Splitu, gdje je Hrvatska 8. listopada 1995. dočekala Italiju u fantastičnom ambijentu Poljuda.

Atmosfera je bila na entu potenciju, gledatelja preko 35 tisuća, a Vatrenima je trebao bod da osiguraju vizu za prvi veliki turnir. Bod je odgovarao i Talijanima, koje je vodio Arrigo Sacchi, izbornik s kojim su Azzurri petnaest mjeseci prije došli do finala SP-a u SAD-u. Tamo su Brazilci nakon izvođenja jedanaesteraca osvojili četvrti od pet naslova (posljednji 2002.). Talijani će, pak, svoj četvrti zaslužiti kad su se tome najmanje nadali, nakon velike afere Calciopoli, 2006. u Njemačkoj. Kakvi su ti putovi nogometni. Brazil već 23 godine, čak i kao domaćin, muku muči vratiti nekadašnji zlatni sjaj. Italija, pak, živi u panici jer joj prijeti treći uzastopni Mundijal gledati na TV ekranima.

One večeri 1995., nakon što su obje selekcije osigurale Euro ‘96., Sacchi je još jednom ponovio ono što nam je kazao prilikom dogovora o rasporedu utakmica u grupi. Održalo se to u Opatiji i tom prilikom slavni je ideolog velikog Milana biranim riječima govorio o “novoj stvarnosti - Hrvatskoj”.

- Gledao sam Hrvate i spoznao da su impresivni. Bit će nam najveći konkurent u grupi. No, uvjeren sam da će postati i jedna od hit reprezentacija. Imaju igrače koji igraju po velikim europskim klubovima, fizički su moćni, a tehnički izvrsni. S takvim talentom brzo će uvjeriti svijet u kvalitetu Hrvatske, pogotovo što su iznimno privrženi nacionalnom timu...

Nekome je djelovalo kurtoazija, ali Sacchi nije taj tip. Respektira svakog, držeći se teze da je najviši stupanj respekta govoriti ono što se smatra uvjerenjem. Već u studenom 1994. u Palermu, Talijani su mogli steći naznake te snage Vatrenih, koji su viceprvaka svijeta porazili s 2:1.

U svibnju 1998. iznenadio nas je poziv iz Italije, u kojem smo zamoljeni da pomognemo Arrigu Sacchiju, tada slobodnom treneru, koji se pripremao preuzeti Atletico Madrid, za akreditaciju i mjesto na tribini u Puli. Očito je htio vidjeti Vatrene opet na djelu, što je potvrđivalo njegov respekt našima. Tada još trošni objekt (danas Drosina) bio je poprište pripremne utakmice Vatrenih pred odlazak na prvi Mundijal, u Francusku. Suparnik je bila Slovačka, koja je po kišnom vremenu pobijedila Hrvatsku 2:1 pred 9000 gledatelja. Nakon utakmice pitali smo Sacchija što misli o šansama Vatrenih na Mundijalu i opet je ponovio...

- Ovaj poraz nema ama baš nikakve težine u kontekstu SP-a. Ne stvara se sud temeljem jednog-dva rezultata, svejedno pozitivnog ili negativnog. Ostajem uvjerenja da će Hrvati pokazati svijetu kako se igra dobar nogomet.

Toga dana u Puli su, nakon utakmice, direktori Juventusa “pokupili” Igora Tudora, tada 20-godišnjaka, i odveli ga privatnim avionom u Torinu na potpis ugovora. Još jedan iz plejade talenata koji su se plasirali u veliki svjetski klub...

Sacchi je nakon Atletica bio trenerom i direktorom u Parmi, pa sportski direktor u Real Madridu, da bi 2010. prihvatio poziv Talijanske federacije i postao koordinator rada omladinskih reprezentacija. Iako je imao veliki entuzijazam, naposljetku je 2014. zaključio taj mandat, ne krijući razočaranje što nije uspio promijeniti mentalitet prije svega trenera, da Italija igra ofenzivnije, modernije, intenzivnije.

Najavljivao je da će deficit praćenja ritmova Europe skupo stajati klubove, odnosno da će reprezentacija platiti ceh nedostatku kvalitete u radu omladinskih pogona, kao i odlukama nogometnih čelnika koje ne mijenjaju odnose (prije svega broj stranaca, manjak mladih Talijana, krivi sustavi natjecanja, destimulativne odluke...) u smjeru boljitka. Slučajno ili ne, od tada je Italija dva puta ispala u kvalifikacijama za Mundijal i sad joj prijeti i treći pad. To što je 2021. osvojila naslov europskih prvaka bila je velika stvar trenutnog dometa, ali je Sacchi i tada govorio da jedan uspjeh ne znači dugoročni kontinuitet. Slijed događaja daje mu za pravo.

Hrvatska je reprezentacija u eri talijanskog debakla ostvarila najveće rezultate u povijesti. Učinila je to snagom talenta igrača koji su većinom bili dio velikih europskih klubova. Kao i prva brončana generacija. Veliko slavlje novom vizom, naravno, proizvodi po običaju kod nas velike najave i uvjerenja kako će Hrvatska opet do kraja. Vjerojatno je deplasirano podsjećati čelnike Saveza da stalno mijenjanje odluka o sustavima natjecanja, kvota stranaca, nametu kvote mladih, jest teret dugoročnom razvoju domaće lige kao izvorišta talenta za reprezentaciju. Pogotovo sada kada se poklopio i par dobrih rezultata U21 i U17.

Podsjetiti da je prošlih ciklusa bilo drugačije? Struka nema tu snagu, a mediji se pogotovo povode trenutnim ishodima. Zato stvari idu dalje, po starom, gdje jedina stalnost mijena jest. Što ako su naznake promjena moći proizvodnje talenata za reprezentaciju dugoročno sličnih scenarija kao kod Azzurra?