Veliki posao čeka Dagura Sigurdssona: neki su otišli, neki ozlijeđeni, mnogi malo igraju...

Drugi smo na svijetu. Siječanj lani teško će se ikada zaboraviti. U siječnju iduće godine je Euro u Skandinaviji. I što je logično? Ako smo drugi na svijetu, onda laički gledano, normalno je da budemo prvi u Europi, normalno je da se borimo za postolje, minimalno, ali svima koji su bliže europskoj rukometnoj svakodnevnici jasno je da Dagura Sigurdssona čeka veliki posao, koji u pravom smislu za njega tek počinje nakon SP-a, nakon kojeg smo ostali bez Duvnjaka, Karačića i Pešića. To bez njih neće biti ista Hrvatska kao dosad. Imamo puno potencijala, visoke razine, ali tim se stvara na terenu. To što smo pokazali protiv Čeha u kvalifikacijama za Euro nakon SP-a je super, ali budimo iskreni, Češka nije mjerilo naših vrijednosti. Mi se trebamo tražiti tamo gdje su Danska, Francuska, Švedska, Španjolska…

Dakle, matematika kaže nema više Duvnjaka i Karačića, Pavlović ne igra već godinu dana, a Cindrić se ozlijedio u finalu Svjetskog klupskog prvenstva protiv Magdeburga. To su četiri srednjaka na koje smo dosad računali, a može se dogoditi da od njih nemamo niti jednog. To je jako nezgodna situacija, trenutno dosta ovisi o Cindriću kojeg na SP-u, usput rečeno, skoro nismo ni imali. Dagur je kroz dosadašnje akcije napravio u timu neke bitne korekcije koje na sredinu dovode Tina Lučina i Ivana Martinovića, s kojima se problemi mogu rješavati situacijski, ali to ne treba uzimati zdravo za gotovo. Tako će možda biti protiv Švicarske u dva prijateljska ogleda koji nas čekaju početkom studenog u Bernu i Kriensu, ali sigurno moramo dugoročno misliti na razvoj te situacije. Jer Martinović je ponajbolji desni vanjski na svijetu, a Lučin čovjek kojeg smo dugo čekali uz Srnu na lijevom vanjskom. Što možemo ponuditi u ovom trenutku? Prvo, nadati se da će Cindrić biti zdrav i spreman za maksimum, drugo, da će Pavlović konačno krenuti s rukometom, a onda misliti na mlade. Sigurdsson je već probao s Tokićem iz Limogesa, u mladim selekcijama sada se najavljuju Baković iz Sesveta, lani najbolji strijelac lige u Čakovcu, Tomić iz Sesveta, ponajbolji mladi srednjak Europe, i Ivanković iz Poreča, koji jako dobro igra u domaćoj ligi. No, svima njima otežavajuća okolnost je da nisu na najvišoj razini, osim Tokića, i zato to uvođenje u sustav ne može biti preko noći.

Imamo situaciju da imamo dva super vratara, ali ni Kuzmanović ni Mandić ne brane puno u Njemačkoj, što naravno nije idealna situacija, makar biti u Njemačkoj znači biti na visokoj razini. Pešića više nema, Špikić je OK, ali nikad dosad u glavnoj roli… Imamo situaciju na lijevom krilu koja puno ovisi o Mandiću, koji ove sezone igra više nego lani, ali je posljednje vrijeme sklon ozljedama, i Jeliniću, koji je na SP-u bio top, ali koji u Szegedu ipak igra znatno manje, što nikad nije idealna situacija, bez obzira na visoku razinu Szegeda. Njih dvojica su posebni, jer igraju obranu na halfu, što je dio naše koncepcije koji nije lako slijediti. Mihić nije sporan, ali Mihić je drugačiji tip igrača.

Imamo situaciju da Lučina i Martinovića gledamo kao šutere, ali i kao srednjake. Kod Martinovića je jednostavnije jer su tu Klarica i Maraš, a kod Lučina samo Srna. I tu Sigurdsson želi ojačanje, pa je pozvao 24-godišnjeg Leona Ljevara, koji je iz Zameta otišao u Ribnicu i Slovan, koji igra dobro, koji ima 198 cm visine, snagu, ali ne i iskustva na ovako velikoj sceni kakva je reprezentativna. I još jedan dodatak, Ljevar nije prvi puta pozvan. Pozvao ga je Goran Perkovac svojedobno.

Moramo biti realni, obranu smo sa Šušnjom i Mamićem uz Srnu napravili, ali Šušnji su 32, Mamiću 31 godina i kroz određeni period i o tom će trebati razmišljati za dužu budućnost. Inače, 32 su već i Cindriću i Šoštariću, koji su nam jako važni.

Ova reprezentacija ima glavu i rep, ima stil koji je dobila sa Sigurdssonom, ali smo trenutno u fazi promjene i s ambicijama treba realno i oprezno. Naravno da bismo svi voljeli biti prvi, ali poželimo prije toga kao osnovno puno zdravlja i motiva, ovo drugo kao što je bilo posljednjeg siječnja, kada nas ni loše zdravlje nije moglo zaustaviti.