Borba između Floyda Mayweathera Jr. i Mannyja Pacquiaa, od strane većine novinara (uključujući i ovdje potpisanog) krštena kao 'meč stoljeća' završila je pomalo razočaravajućom pobjedom na bodove još uvijek neporaženog Amerikanca.
Javnost je nakon više od pet godina čekanja doživjela da su obojica u istom ringu te saznala tko je najbolji 'pound for pound' boksač ove generacije. Las Vegas okrenuo je rekordnu zaradu, borci također, a poznati i slavni obilježili su meč kao 'vidjeti i biti viđen' događaj.
Dva dana nakon borbe, mi ćemo pokušati naći odgovor na pitanje je li borba opravdala titulu meča stoljeća. Pritom cijeli događaj analiziramo iz četiri kuta: Prvi, kvaliteta samog meča. Drugi, marketinška i 'showbiz' strana događaja. Treći, utjecaj meča na boks i popularizaciju tog sporta. Četvrti, cjelokupni društveni aspekt borbe i njen eventualni značaj izvan granica sporta. Da bismo cijeloj analizi dali i drugu perspektivu, uspoređivat ćemo ogled s originalnim mečom stoljeća (onog prošlog, dvadesetog) između Muhammada Alija i Joea Fraziera, održanim 1971. godine u njujorškoj Madison Square Garden areni.
Mjereno akcijom u ringu, uzbudljivošću, preokretima, brojem udaraca ili knockoutova, ovaj meč definitivo ne zaslužuje naziv borbe stoljeća. Štoviše, ne zaslužuje ni naziv borbe godine. U protekla tri mjeseca gledali smo mečeve koji su bili osjetno zanimljiviji od ovoga - počevši sa odličnom borbom dva prekaljena štemera u poluvelter kategoriji, Matthyssea i Provodnikova, u kojoj je prvi slavio odlukom sudaca nakon 12 rundi bespoštedne tučnjave. Nadalje, mečevi Golovkin - Murray, Kovaljev -Pascual ili čak onaj za WBC titulu u teškoj kategoriji između Wildera i Stivernea bili su zanimljiviji od ovog. Ako ćemo promatrati cijelo stoljeće, prvi okršaj trilogije između Gattija i Warda te ogled Corrales - Castillo vjerojatno su najbolje borbe u posljednjih 15 godina, kojima ova nije ni 'prismrdila'.
No, to ne znači da u meču Pacquiao - Mayweather nismo vidjeli kvalitetan boks - dapače, vidjeli smo demonstraciju vještine Floyda Mayweathera koja u nekim aspektima parira najvećim boksačima u povijesti. Kao što je to nekadašnji europski prvak u teškoj kategoriji Željko Mavrović rekao za Sportske novosti, bilo je to 'umijeće do savršenstva'. Način na koji se Mayweather kreće u ringu, način na koji eskivira udarce pokretima glavom, lijevim ramenom ili zatvaranjem u gard je bez premca u današnjem boksu. Njegovi direkti i brzi kontra udarci, u pravilu desnim krošeom, također. Ako je itko zaslužio naziv generala u ringu, zaslužio ga je još uvijek neporaženi Amerikanac. Uz navodnu ozljedu ramena (koja nije bila javnosti priopćena prije meča), to je bio glavni razlog zbog kojeg je Pacquiao uputio znatno manje udaraca nego inače - 429 u cijelom meču od čega je tek 81, ili skromnih 19 posto, našlo put do Mayweathera. Amerikanac je pak uputio 435 udaraca, od čega je 148 pogodilo Filipinca.
Kako je to izgledalo u MSG-u 1971. godine? Sudeći po člancima iz onog vremena i naknadnim pričama svih koji su meč gledali, neusporedivo bolje. Ali i Frazier u to su vrijeme bili neporaženi boksači - Frazier je bio aktualni prvak teške kategorije po tadašnje dvije divizije (WBA i WBC), dok se Ali, koji je prvak bio od 1964 do 1967. g., vraćao nakon trogodišnje suspenzije od boksa zbog odbijanja regrutacije za Vijetnamski rat.
Ali je bio taj koji je bolje krenuo u meč te je nakon tri runde uvjerljivo vodio, no tada se Frazier probudio te je svojim legendarnim lijevim krošeima i neprestanim udarcima u tijelo polako izmorio Alija te preuzeo kontrolu nad mečom. Bivši prvak pokušao se vratiti s nekoliko serija te je pružao herojski otpor, no to nije bilo dovoljno. Štoviše, u 15. rundi (tadašnja pravila dozvoljavala su mečeve do 15 rundi) Frazier je gromovitom ljevicom srušio Alija koji se nekim čudom dignuo i završio meč na nogama, da bi nakon zadnjeg gonga izgubio na bodove. Borba je bila toliko spektakularna da je nadživjela i visoka očekivanja koja su joj prethodila te je proglašena mečom godine po uglednom boksačkom magazinu The Ring. Bez imalo sumnje, bolja od borbe Mayweather - Pacquiao.
O marketinškoj strani meča, kao i cjelokupnom spektaklu u Las Vegasu, pisali smo nekoliko puta. Većina rekorda vezana uz gledanost i zaradu svih uključenih strana je srušena. Oni koji još nisu - bit će. Mayweather bi za meč na račun mogao inkasirati nevjerojatnih 200 mlijuna dolara (s čekom na 100 milijuna već je mahao novinarima nakon borbe), dok bi Pacquaio mogao zaraditi preko 125 milijuna. Prodaja prijenosa bila je tolika da je srušila pay-per-view sustav te je zbog toga meč kasnio gotovo pola sata. Posljedično, ugledni novinar Yahoo Sportsa Kevin Iole predviđa da se u Americi prodalo i do 4,5 milijuna prijenosa po cijenama od 90 i 100 dolara. Karte za meč kotirale su na sekundarnom tržištu kao suho zlato, a neki je 'sretnik' navodno iskeširao 720 tisuća dolara za dvije ulaznice uz ring.
Slavnih i poznatih na meču definitivno nije falilo. Fanovi su svoj autogram mogli taržiti od Stinga, Clinta Eastwooda, Roberta De Nira, Matta Damona, Bena Afflecka, Jamie Foxxa, Louisa CK-a, Jay-Z-a, Beyonce, Rhianne ili, ako je to vaša furka, Paris Hilton. A to je tek mali broj onih koji su Hollywood preselili u Las Vegas....
U 1971. godini Ali i Frazier također su porušili sve rekorde. Obojica su za meč dobila tada neviđenih 2,5 milijuna dolara, a ulaznice za prvi red u MSG-u koštale su 150 dolara (870 današnjih dolara, kad se prilagodi na inflaciju). Od prodaje karata zaradilo se milijun i pol dolara - za ono doba impozantne brojke. No, čak i prilagođene na inflaciju kopne u odnosu na ove iz meča Mayweather - Pacquiao. Koliko god smatramo da borci zaslužuju onoliko koliko je tržište spremno ponuditi, bojimo se da je to prije svega pokazatelj razbuktale opsesije novcem današnjeg društva te posljedično s time i sveprisutne komercijalizacije sporta.
Što se 'showbiz' strane meča Ali-Frazier tiče, podsjetiti ćemo samo da i Frank Sinatra nije mogao doći do karte pa se u dvoranu uvukao kao fotograf magazina Life. Ukratko, bila je to opća navala tadašnje društvene (i kriminalne, dodali bismo) kreme na meč. U svakom slučaju, oba događaja bili su marketinški i 'showbiz' hitovi svojeg vremena.
Borbu Mayweather - Pacquiao mnogi su najavljivali kao ključnu za spas boksa. Mi smo mišljenja da jedan meč ne može spasiti boks, budući da su problemi tog sporta, koje ovdje nećemo dublje analizirati, nevezani uz održavanje jedne jedine borbe. Popularizacija i proboj na najveće televizijske kuće, s druge strane, jesu. Prvi dio ovaj je meč bez sumnje odradio - mnoštvo ljudi do prije par mjeseci nije imalo pojma tko su ova dvojica pa su svejedno gledali meč (dobrim dijelom i zbog velike reklame koju su mediji napravili). Oni koji boks malo pomnije prate, borbu između Amerikanca i Filipinca iščekivali su zadnjih pet godina te nije naodmet reći kako su održavanje meča doživjeli kao svojevrsni zenit sporta u posljednjih nekoliko godina. Naime, na ovaj način je 'plemenita vještina' skinula veliku ljagu, utjelovljenu u činjenici da se dva najbolja boksača, koji su k tome još u istoj kategoriji, nisu susrela. Zamislite, na primjer, svijet u kojem Nadal nikad ne bi igrao protiv Federera - tako nešto prijetilo je boksu te je iz tog razloga dobro da smo napokon dobili odgovor na pitanje tko je najbolji boksač 21. stoljeća.
Što se tiče povratka na mainstream televzijske kuće, a ne samo HBO i Showtime (ako pričamo o Americi), taj dio posla obavio je Al Haymon, svemoćni 'savjetnik' i siva eminencija boksa prije mjesec i pol dana, tako da Mayweather i Pacquiao za to ne mogu uzeti zasluge.
Ali i Frazier svojim su mečom boks uveli u zlatno razdoblje 70ih. Dva neporažena borca napokon su odlučila o tada najzačajnijoj sportskoj tituli, onoj svjetskog prvaka u teškoj kategoriji i pripremila teren za danas nepojmljivo obilje odličnih mečeva. Na scenu su ubrzo došli Foreman, Norton, Spinks, Lyle, Holmes... i sve to iznad 91kg. Da krenemo nabrajati eminentne borce iz drugih kategorija, ne bi bilo kraja tekstu. Najbolji su se, u pravilu, borili protiv najboljih (mada je i tada bili sramotnih mečeva šampiona protiv nedoraslih borcima), a navijači uživali u širokom izboru. Budući da je boks u ono vrijeme bio u puno boljem stanju (i s jasnije definiranom titulom svjetskog prvaka) držimo da su po značaju za sport ovi mečevi donekle podjednaki, budući da je borba najboljih u današnjem svijetu, nažalost, rijetkost i samim jednako važna po dobrobit 'plemenite vještine' kao i meč koji ju je uveo u zlatno razdoblje.
No, ono u čemu Ali - Frazier zaslužuje naslov meča stoljeća, a Mayweather - Pacquiao potpuno kopni u usporedbi, je njihov širi društveni značaj i utjecaj na svijet oko njih. Borbu održanu prije dva dana velikom su učinile tri činjenice - prva, da se na nju čekalo pet godina, druga da su je novinari (priznajemo krivnju) napuhali preko svih proporcija, u skladu s današnjim preferencijama i sveopćom potragaom za senzacijama. Treća je pak novac - prilika za dobru zaradu u ovom meču bila je toliko primamljiva da su mnogi uključeni nakratko zakopali ratne sjekire samo kako bi se dočepali dolara više.
Naravno, tu je i uglavnom fabricirana priča o borbi zmeđu dobra i zla (Pacquiao dobrica, Mayweather zlotvor) koja je u najbolju ruku široko područje sivog. S time nikako ne opravdamo obiteljsko nasilje Floyda Mayweathera kojeg, kao i ostale nasilnike koji tuku svoje bližnje, držimo kukavicom izvan ringa. Isto važi i za Mannyjevo izbjegavanje poreza. No, osim masovne histerije na Flipinima koji Pacquiaove mečeve prate pobožnije od nedjeljnih propovijedi, neki društveni značaj ili širi kontekst je izostao. Štoviše, obojici su se bzo zaboravili svi grijesi kako se spektakl slučajno ne bi ugrozio.
Ali - Frazier je pak, bio meč sa širokim implikacijama po tadašnje Sjedinjene države koje su se nalazile usred rata koji sve veći broj njezinih stanovnika nije htio, dok je drugi dio bio uvjeren u pravo Amerikanaca da srede 'tamo neke komuniste' u Vijetnamu. Ovaj meč postao je simbol podijeljenosti države. Ali, koji je preko tri godine bio suspendiran iz sporta zbog odbijanja da se bori u jugositočnoj Aziji (ili makar samo regrutira pa glumi 'poster-dečka' za vojsku) logično je bio simbol lijeve, protu-vladajuće struje. Njegova "No Viet Cong ever called me a nigger" ("Nijedan pripadnik Viet Konga nije me nazvao crnč****") uzrečica jedan je od simbola tadašnjeg anti-ratnog pokreta. S druge strane, Frazier (također Afroamerikanac) je bio čovjek od malo riječi, miran izvan ringa, te su ga pripadnici konzervativnije, pro-ratne struje prihvatili kao svojeg.
"Ako si bio za Alija, bio si crn, mlad ili liberalan. Ako si bio za Fraziera bio si bijelac ili konzervativan" - rečenica je iz dokumentarca o njihovom kasnijem meču u Manilli. Ironično, i ova podjela bila je donekle fabricirana. Naime, Ali je rođen kao Cassius Clay u obitelji srednje klase iz Kentuckyja i s prosječnim je Afroamerikancem imao manje zajedničkog od Joea Frazirea, koji je rođen kao siromašak iz Phliadelphije. No, bio je glasan, elokventan, zgodan i buntovan te svima koji su se osjećali zakinuto puno bliži od svojeg suparnika. U svakom slučaju, njihov ogled bio je meč u kojem je na vagi bilo puno više od titule svjetskog prvaka.
Kakav zaključak možemo izvući iz svega ovog? Jesu li Mayweather i Pacquiao opravdali tituliranje svojeg ogleda kao 'meča stoljeća'? Ako ćemo biti pošteni, nisu. Njihova borba nakratko je vratila boks pod lupu javnosti i omogućila popratni spektakl koji parira i svetom gralu američkog sporta, Super-Bowlu. No, njezin društveni značaj bio je zanemariv te je sama akcija u ringu za prosječnog gledatelja podbacila. Naša presuda: Boksački događaj našeg stoljeća - apsolutno. Meč, nažalost, ne.