KRAJ JEDNE ERE, HIRSCHEROVE ERE 'Uvijek sam želio prestati kao pobjednik, a nevjerojana je sreća otići s dva zdrava koljena'

Je li veći Ingemar Stenmark ili Marcel Hirscher? Ima li veću težinu osvajati globuse pobjeđujući u svih pet disciplina kako su to radili Marc Girardelli ili Pirmin Zurbriggen ili u “samo” dvije biti stalno, ali stalno, iz utrke u utrku, na vrhu? Navijači vole izbore “najvećih svih vremena”, vole ih i novinari, sportaši već mnogo manje. Sport danas nije isti kakav je bio prije 10 godina, a kamoli prije 30 ili 50 i je li veći onaj nekad ili ovaj sad, uvelike je kao biranje između krušaka i jabuka, čak ni “gole” brojke, trofeji, medalje, pobjede, neće dati kristalno jasnu sliku. Ali ako skijaši i skijašice smatraju kako je ukupna pobjeda u Svjetskom kupu, zbroj svega učinjenog u svakoj, ali baš svakoj utrci, ona ultimativna i konačna nagrada, “Sveti gral skijanja” - a smatraju - onda je Marcel Hirscher najveći skijaš svih vremena.

Čekaju novi projekti

Čovjek koji je čak 8 puta podignuo Veliki globus, osam puta uzastopno, dva više nego prva pratiteljica Annemarie Moser-Pröll, tri više nego prvi pratitelj Marc Girardelli. I skijaš koji je svoju priču zaokružio sa svim najvećim medaljama, dva puta olimpijski pobjednik, pet puta svjetski prvak. Niti jedna najveća skijaška nagrada nije mu ostala izvan ruku.

U srijedu 4. rujna 2019. završila je jedna era - era Marcela Hirschera. Sa samo 30 godina, dovoljno mlad da još nekoliko sezona skija na vrhunskoj razini. Jedan od rijetkih koji se sačuvao od ozljeda i prošao bez ijedne operacije koljena, znači i dovoljno je zdrav, odnosno potpuno je zdrav da može nastaviti. I dovoljno dobar, itekako dobar, osmi Globus osvojen prošle sezone to najbolje dokazuje, za nastavak niza, službeno je objavio ono što je već mjesecima visjelo u zraku.

- Moja odluka je “stara” dva tjedna, mislim da je ovo dobar način za odlazak, osjećam da je ovo dobar trenutak za kraj.

I to je najvažnije. Njegov osjećaj da je to - to. Odlazak na vrhuncu? Apsolutno. Kao što je to svojevremeno napravila Janica Kostelić sa samo 24. Iako je mogla još, bez obzira na sve njezine ozljede, ali je ona osjetila da je to trenutak kad je njoj dosta. Kao što je sad dosta Hirscheru.

- Uvijek sam želio prestati onda kad sam još u stanju pobjeđivati - jednostavno je objasnio i nastavio:

- Nevjerojatna je sreća sjediti ovdje s dva zdrava koljena.

Nešto čime se ne može pohvaliti puno skijaša i skijašica, a mnogi broje više operacija nego pobjeda ili medalja.

- Želim igrati nogomet sa sinom, želim uživati u motokrosu, penjanju, želim puno toga raditi i sretan sam što mi fizičko stanje sve to omogućuje.

Jedna priča je završena, nova…

- Svakako će to biti velika promjena za mene, ali neki novi projekti čekaju…

Nije precizirao koji, vjerojatno još nije posložio sve čime će se baviti u budućnosti, ali to u ovom trenutku nije niti presudno.

- Znam da mi neće biti lako kad krene sezona, ali ljepota je u tome što sad mogu birati dane kad ću skijati.

Među brojnim naslovima vijesti u kojima je objavljen kraj Hirscherove karijere netko je uspio napisati i “šokantan odlazak” ili “šokantna odluka”, zapravo nije presudno, jer nije mogao biti dalje od istine. Veliki Austrijanac je već prošle dvije-tri sezone koketirao s odlaskom, a najavio ga je puno, puno prije. I to ne “u naznakama”, nego vrlo konkretno, kao u razgovoru za SN koji smo u prvim danima siječnja 2015. vodili u predvorju hotela Westin u Zagrebu. Čak je rekao i točnu godinu. A tada je još imao “samo” tri Velika globusa i još niti jedno olimpijsko zlato…

Krenuli smo tada od “običnog” pitanja, onog koje se često postavlja sportašima koji pobjeđuju u serijama i ruše granice - koliko su takve stvari njemu važne, ostvarivanje dosad neostvarenog, rušenje rekorda...

Tehnički briljantno

- To je lijepo, ali o tome ću razmišljati kad prestanem skijati. Isto pitanje mi postavite za četiri godine.

Točno za četiri? Zašto?

- Nije naravno još sto posto sigurno da ću prestati skijati nakon Olimpijskih igara 2018. godine, možda ću skijati još i na Svjetskom prvenstvu 2019. ali negdje oko te točke bit će kraj moje skijaške karijere. Već sad skijam jako dugo, a ne vidim svoj život samo između plavih i crvenih vrata.

Znači ne vidite se u svojim tridesetima u skijanju?

- Ne. Nikako. Nema šanse.

Točno četiri godine kasnije potvrdio je ono što je najavio.

A puno prije nego što je otišao, u nekoj od prethodnih sezona rekao je i…

- Već sam napravio više nego što sam sanjao kao klinac.

I napravio je to na način za koji su svi mislili da je - izumro. Ostao u vremenu Ingemara Stenmarka i definitivno pokopan nakon Alberta Tombe. Marcel Hirscher je osvajao svoje Velike globuse “samo” sa slalomom i veleslalomom. Doduše u nekim godinama je dodavao više ili manje super G ili kombinacijskih bodova, ali ti su bodovi bili samo krov ili malo fasade, kuće je gradio na slalomu i veleslalomu. U 21. stoljeću, kad se naš život ubrzao u svakom segmentu, a skijanje nije bilo iznimka, biti prvi na “konačnom cilju” a skijati isključivo “spore” discipline, egzistiralo je samo kao teorija. Moguće ako si na postolju u svakoj utrci, ali to je - nemoguće. Otprilike u tom smo stilu nekoliko puta razgovarali s Ivicom Kostelićem, posljednjim koji je dosegnuo “Sveti skijaški gral” prije Hirscherove ere. Bili smo sigurni da je to sigurno nemoguće prije nego što je to Hirscher prvi put napravio, pa smo bili sigurni da ne može ponoviti, pa smo bili sigurni da je napraviti to tri puta u nizu apsolutno nemoguće, ali on je ponavljao i ponavljao i s vremenom smo se našem “nemoguće je” smijali kao dobroj fori. I potpuno pogrešnoj prognozi.

U čemu je bila Hirscherova tajna? U kombinaciji talenta, rada - a pritom je bio potpuno posvećen detaljima i kad je u pitanju tehnika skijanja, ali i oprema - i spremnosti da riskira i pokuša nešto novo čak i ako staro dobro funkcionira.

- Ja sam putnik u potrazi za krajnjom granicom - jednom je napisao.

Konstantno nastojanje da bude bolji. “Tajni sastojak” njegovih uspjeha.

Okruženje nas najčešće oblikuje, a Hirscherovo okruženje od trenutka rođenja bile su skijaške staze. Otac Ferdinand, skijaški učitelj, naučio ga je skijati na stazama do kojih je Marcel mogao dobaciti kamenom iz obiteljskog vrta i bio je i ostao ključna figura u njegovoj karijeri. Njegov tim svih ovih godina imao je samostalnost unutar sustava, nešto protiv čega su Austrijanci na početku i rogoborili, ali bili su dovoljno pametni da im to dopuste. Ili, dovoljno pragmatični, jer uspjeh je najbitnija stvar, a Hirscher im je uspjeh isporučivao u ogromnim količinama.

- Otac mi je davno rekao: “Ako želiš osvajati utrke, nema veze na kojoj razini, moraš skijati tehnički briljantno”. To je najvažnija stvar mog uspjeha, to da imam ovakvu tehniku skijanja.

Cijela Austrija ‘na leđima’

Drugi, ne manje bitan detalj, njegova je potpuna uključenost u sve što se tiče opreme. Hirscheri su godinama vrlo tijesno surađivali s Atomicom, i otac i sin, a Marcel je vjerojatno daleko više nego bilo koji drugi skijaš uključen u tehničke aspekte.

- Uoči svake sezone pripremili smo mu 100 pari skija, 40 za slalom i isto toliko za veleslalom, plus 20 za brze discipline. I to je samo osnovna oprema. Tijekom sezone dodavali smo nove modele i poboljšavali stvari na postojećim, ako je trebalo i unutar 24 sata - prisjeća se Christian Höflehner, Atomicov direktor za sportski program.

Jednostavno...

- Sitnice su te koje u našem sportu, u kojem se vrijeme mjeri u stotinkama, znače cijeli svijet - pojasnio je Hirscher.

U Austriji je skijanje više od sporta, a Hirscher nije tip koji bi uživao u stalnoj pažnji, ali je savršeno naučio živjeti i s “cijelom Austrijom na leđima”. Zapravo, dojam je da nije postojao zavoj koji ne bi naučio svladati na savršen, “hiršerovski način”.

Najveći? Odgovorili s “da” ili “ne”, njemu ionako nije nikad bilo presudno. Uostalom, on je onaj tip koji ni svoje globuse, onih 8 Velikih i 12 Malih, ne drži doma u vitrini.