Ivica Kostelić, dobitnik nagrade Hrvatskog zbora sportskih novinara za suradnju s medijima, dobio je najduži pljesak auditorija u Novinarskom domu. Trajao je otprilike poput utrke na njemu najdražem brdu, na Sljemenu, dobra gromoglasna minuta. Sportski novinari vole Ivicu Kostelića, jer je uvijek svoj, bez dlake na jeziku. Ali s poštovanjem, jer sjetio se dvojice preminulih kolega koji su ga pratili tijekom karijere, Borisa Mutića i Nenada Marinića, a to neće učiniti previše njih. Zato on i jest jedan i jedinstven.
Ispričao nam je i priču - ni manje ni više nego - o vitezovima okruglog stola. Kao, razgovarali su za večerom o tome što je najvažnija ljudska osobina, pa se nisu mogli dogovoriti jer bilo je tu raznih prijedloga poput hrabrost, vjernost... Upitaše tada Merlina, koji je sjedio postrani, uz kamin, a on im odgovori, “to je bar lako - istina”.
- Dakle - kaže Ivica - i vi sportski novinari baratate tim istim pojmom, istinom jer sport je - istina. Nema tu varanja, kada netko zabije gol sa 16 metara preko živog zida u rašlje, to je istina koju ne možeš zatomiti.
Nakon službenog dijela svečanosti rekao je i koliko mu znači ova nagrada.
- Puno mi znači jer dolazi od sportskih novinara koji su, kao i mi sportaši, vezani uz sport, i koji prenose naša razmišljanja i emocije, koji prenose našu sliku prema svijetu.
Koljenu više odmora
Sva pitanja posljednjih dana vrte se oko jednoga - je li vam utrka u Kranjskoj Gori i posljednja u karijeri?
- Odluka je teška i ne mogu je sada donijeti. Jedini razlog zbog kojeg razmišljam o prestanku karijere je stanje koljena koje mi više ne omogućuje da pružam sve od sebe. Međutim, razmišljam da nastavim voziti i da odvozim još jednu sljemensku utrku koja mi je važnija od svih ostalih. Ali to su sve želje i motivi. Na kraju krajeva, sve ću odlučiti tijekom proljeća kada vidim kako ću se osjećati. Pokušat ću koljenu dati malo više odmora, da vidim hoće li biti nešto bolje.
Koliko ste zapravo modificirali stil treniranja zbog koljena?
- Prilično i zbog toga, iskreno rečeno, padaju rezultati jer smo godinama njegovali jedan stil treniranja koji sada više nije moguć. Dokaz koliko je stanje s koljenom loše je i to što smo morali promijeniti taj pobjednički način treniranja. Morali smo se adaptirati jer bilo je - ili to ili prestati. Znate, još uvijek se nadam da će pronaći neki čudotvorni lijek.
Za vas su uvijek govorili da ste jaki u glavi, no i na vašu psihu moraju se odražavati današnji rezultati. Bili ste čovjek za postolja, a danas vozite onaj dio utrke koji nikada niste vozili.
Pet ispita i diplomski
- Naravno da svi stremimo najboljim rezultatima, tu nema zbora, ali to nije lagano. No, postoji još nešto, a to je da sportaš nikad nije dugo na vrhu, sada si gore, sada si dolje. Ono što je zapravo najvažnije je da date najbolje od sebe ovisno o trenutku u kojem se nalazite. Na kraju krajeva, moj domet sada više nisu postolja, ali uvijek težim prema tome i pokušavam biti što bolji. A to, ako se dugo bavite time, postane rutina.
Za kraj, gdje se Ivica vidi nakon aktivne karijere u skijanju?
- Kao prvo, želim završiti fakultet, imam pet ispita plus diplomski, mislim da bih to mogao do kraja godine. A sve ostalo čini mi se još uvijek predaleko. Ne privlači me da ostanem kao trener ili funkcionar, ali na neki način se nadam ipak da ću ostati uz skijanje. Ono čemu se jako veselim je da ću imati vremena za brojne hobije.