Organizator igre ili “tehničar” najzahtjevnija je odbojkaška uloga u terenu, od tri dodira loptom, koliko je ekipi dozvoljeno, njegov je barem jedan. Mozak ekipe, playmaker. Inoslav Krnić, legendarni je tehničar hrvatske reprezentacije, rođen 14. siječnja 1979., koji je nakon odlaska iz Mladosti 1999. godine do sada igrao u 16 klubova diljem Europe i Bliskog istoka.
Trenutačno je u svom Samoboru.
- Jesam, tu sam od, čekajte, 20. ožujka, mislim. Bio sam u samoizolaciji, naravno, i evo, i to je prošlo. Bio sam do tada u Finskoj, u klubu Hurrikaani Loimaa.
I na kojem ste mjestu završili na kraju u prekinutom finskom prvenstvu?
- Bili smo bili prvi na tablici i matematički smo osigurali tu poziciju po broju bodova, no koliko znam, nije još donesena konačna odluka o prvaku. Baš je bilo malo bizarno, kada je donesena odluka o prekidu lige, mi smo još bili na terenu, baš smo mi jedini igrali taj dan i završili susret u gostima, i to bez gledatelja. Čudna situacija, pogotovo zato što je odbojka tamo jako popularna, tribine su uvijek pune. I još se ne zna što će iduće sezone biti, neki bi klubovi čak mogli odustati od natjecanja jer ovise o malim sponzorima, a kako mnogi sada ne rade, problemi su sve veći i bit će ih još, čini mi se.
Razmazili ga do bola
Nego, kada je prošla samoizolacija? Što je bilo prvo što ste napravili?
- Otišao sam kod roditelja po mog Hardyja.
A Hardy je...
- Moj pas, njemačka doga, imat će tri godine za nekoliko mjeseci. Inače, dobio je ime po Oliveru Hardyju.
Hardy nije bio s vama u Finskoj? Obično ste svoje ljubimce uvijek vodili sa sobom, gdje god igrali.
- U Finskoj se jako puno putuje na utakmice tijekom sezone, pa bi to bilo vrlo stresno za njega. Doduše, nisam imao tako duga putovanja kao, recimo, Nikolina Božičević, koja je bila na samom sjeveru Finske, bio sam nekako u sredini zemlje, ali opet, puno bi morao biti sam ili kod nekoga na čuvanju, pa smo procijenili da mu je bolje kod mojih roditelja. Oni odrade sjajan posao s njim, nije sat vremena sam, obožava ih. Dapače, razmazili su ga do bola, ali što ćete, to je cijena...
U Italiji i Španjolskoj cvjeta posao s ‘rent’ psima, ljudi da bi malo izašli unajmljuju kućne ljubimce, a kako se vi snalazite sa svojim u vrijeme korone?
- Mi smo u Samoboru, pa je možda malo specifičnije, imamo gdje izaći izvan grada u šetnju, a da ne sretnemo nikoga. Zapravo mi se čini da se ljudi baš jako pridržavaju propisa, malo je ljudi na cesti.
Spreman i za trenera
Vraćate se na jesen u Finsku, u 41. godini, ili ćete možda u trenerske vode, što ste već do sada nekoliko puta dali naslutiti?
- Iskreno, nisam si nikada dozvolio niti da pomislim povući klasičan rez i reći “to je to, kraj”. Ne, ja uvijek volim imati više opcija. Zato iz te perspektive gledam jednako, dakle i igračka i trenerska strana jednako su mi privlačne, vidjet ćemo što će do jeseni biti. Imam i sve potrebne papire za trenera, tako da sam i tu spreman.
To daje naslutiti da održavate i igračku formu?
- Koliko je moguće u ovom trenutku. Biti igrač je najljepši posao i tjerat ću to dokle ide. Pogotovo u mojim godinama nije preporučljivo dugo opuštanje jer je onda kasnije sve teže i teže doći u formu i pripremiti se kako treba, godine ipak čine svoje.
Komentari (0)
Komentiraj