PIŠE IRFAN SMAJLAGIĆ
Svjetsko prvenstvo se tek zahuktava i zbog toga je vrlo teško u ovom trenutku davati konkretnije ocjene onoga što pojedine reprezentacije nude na parketu. Pritom nisam uspio pogledati sve najbolje jer nisam gledao Španjolsku, ali činjenica je da se na turniru ne igra spektakularan rukomet. Što ne znači da neće jer prave utakmice tek dolaze pa očekujem da se u nokaut-fazi podigne razina kvalitete. Ovo do sada je bio tek gledljiv rukomet, ali nikako na razini koja bi mogla biti zadovoljavajuća za jedno natjecanje kao što je svjetsko prvenstvo...
Nešto slično bi se moglo reći i za reprezentaciju Hrvatske, odnosno, našu igru u Francuskoj. Igrali smo koliko je trebalo za pobijediti Mađarsku i Bjelorusiju, ali s obzirom na to da to nisu reprezentacije s kojima se želimo uspoređivati, Njemačka bi nam mogla biti bolji pokazatelj. Naravno, bilo je dobrih stvari, kao što je igra Luke Cindrića, koji za mene nije iznenađenje jer već nekoliko godina nastupa u Ligi prvaka, a to znači da vrhunska razina rukometa za njega nije novost. Kvalitetu je, pak, uvijek imao i nije uopće bilo sporno da ona može doći do izražaja protiv reprezentacija s kojima smo se do sada susreli.
Ako je na SP, neka igra
Cindrić na srednjem dijeli minutažu s Domagojom Duvnjakom, oko čijeg se “trošenja” radi fama. Ne radi se tu o tome koliko netko igra jer ja sam, recimo, na OI u Atlanti samo jednom tijekom turnira sjeo na klupu, poanta je pronaći prostor za obojicu, a da pri tome rezultat ne pati. Ne samo na srednjem, takva širina će nam u nastavku turnira biti potrebna na svim pozicijama kako bismo došli do onoga što volimo nazvati “igrom za medalju”. A to od naše reprezentacije do sada nismo vidjeli...
Za medalju treba pronaći kontinuitet, ali i veći broj igrača koji mogu dati doprinos. To je bit rostera. Tako smo na lijevom krilu uz Štrleka dobili Mihića, koji je odigrao neke dobre role. Ni bekovi nam nisu loši, a ne mislim da imamo problem na desnoj strani jer su tamo Stepančić i Šebetić, čija kvaliteta nije sporna, ali moraju uhvatiti kontinuitet. Što se tiče desnog krila, tu praktički igra samo Horvat, iako mi nije jasno zašto s obzirom na to da je na SP otišao i Božić-Pavletić, što bi trebalo podrazumijevati da može pridonijeti. Ne vidim smisao u tome da vodiš bilo koga na veliko natjecanje ako ga se ne može iskoristiti.
Osim širine, za medalju je iznimno važno i samopouzdanje, koje nam može donijeti eventualna pobjeda protiv Njemačke. Nisu tu važni bodovi ili prvo mjesto prije nokaut-faze, samo činjenica da bi igračima puno značilo dobiti prvaka Europe. I još stručni stožer tu može pronaći nove igrače, na koje se može ozbiljnije računati u završnici.
Imamo i iskustvo
Ono što naši igrači ne smiju napraviti je sumnjati u sebe jer svi oni igraju u velikim klubovima. Iskustva ima dovoljno jer su Duvnjak, Štrlek i Horvat u reprezentaciji već godinama, Stevanović je iskusan golman, Stepančić iza sebe ima nekoliko sezona Lige prvaka... Manjak nastupa na velikim natjecanjima za reprezentaciju nije hendikep, čak mislim da to može biti dodatni motiv jer samo moraju shvatiti da je ovo ista razina rukometa s kojom se susreću iz tjedna u tjedan na klupskom planu u Ligi prvaka.
Igru za medalju sam do sada vidio samo od Francuske. Kao domaćini igraju s velikom dozom motivacije i strasti, izbornik Dinart ima puno igrača koji pridonose rezultatu, a posebno dobro su Francuzi odigrali protiv Rusije.
Kako turnir odmiče, stvari dolaze na svoje mjesto, a sad će dodatno doći do izražaja istreniranost igrača u reprezentacijama koje imaju kontinuitet. Kao kandidate za postolje vidim još Dansku, Njemačku i Španjolsku, što znači da bismo za medalju trebali dobiti barem dva od četiri favorita. U tom društvu se počela spominjati i Slovenija, ali ja u toj reprezentaciji ne vidim takvu kvalitetu.
Uglavnom, prave stvari na Svjetskom prvenstvu nas tek očekuju...