Vratio se nakon osam godina. Lino Červar je ponovno najbolji trener Hrvatske. Prvi put je naslov ponio 2002. godine kada smo izborili nastup u Portugalu. Nakon toga je pet godina bio nedodirljiv pa ga je presjekao Josip Šojat, da bi nakon toga upisao još tri naslova i otišao u Makedoniju. Vratio se lani i nastavio ove godine u stilu, zlatom iz Tarragone, petim mjestom na Euru, dobrim Zagrebom iz jedne ne baš previše pozitivne situacije. Energija ga nije napustila, možda ga tek neke stvari malo više zamaraju nego prije, ali kada je 69. na leđima, nema ništa tu čudno. Rukometaši bi rekli - trener svih trenera.
Bitna je ekipa
Kako gledate na proteklu 2018.?
- Jedna iznimno zahtjevna godina nakon stresnog siječnja. Riješili smo i plasman na SP i na dobrom smo putu da riješimo plasman na EP, a to nam znači kontinuitet. Mislim da je zlato nakon 14 godina osvojeno na Mediteranskim igrama velik uspjeh. Sve je bilo pripremljeno da ga uzme Španjolska koja je bila domaćin, bili su tu jaki kompletni Tunis i Slovenija s mnogim igračima s Eura. Vidjeli smo da treba biti pozitivan jer imamo materijala za dobru priču u budućnosti.
To je zlato obilježilo godinu?
- Može se reći. Tarragona je za mene bila škola. Naučila me nešto s mladima. Uvjerio sam se da ponekad nisu odlučujuća imena, nego ekipa prijatelja koja se zna ponašati. Svi su rekli da imponiramo, i to mi se dopalo. I stožer je kao dio te priče pokazao put na kojemu moramo biti dosljedni. Ne samo homogenizirati se kao momčad na terenu, nego i sve oko njega. Imenima smo bili slabiji, ali su dečki pokazali da se može. Uživali smo. Budućnost hrvatskog rukometa vidim u dva smjera: treba nam još bolji rad s mladima, ali i s trenerima. Trebamo zaštititi to što imamo, trebamo centar da bismo olakšali taj proces. Francuzi nam mogu biti uzor.
Uz reprezentaciju ste imali i PPD Zagreb...
- To je bila želja PPD Zagreba. Uzeo sam momčad u delikatnoj situaciji, bez 11 vrhunskih igrača, reprezentativaca u odnosu na sezonu prije. Imali smo momčad ne jakog rankinga, s dosta nepoznatih igrača europskoj javnosti. Afirmirali smo nešto novo, bili pozitivni i u Ligi prvaka gdje smo uzeli dobru poziciju i dosta bodova i u SEHA ligi gdje smo na dobrom putu prema F4, prvi uz Vardar. Treba gledati pozitivno u svakom slučaju.
Repovi?
- Ne, nije vrijeme.
Najbolji rukometni trener za 2018. godinu?
- Svako priznanje treba znati doživljavati. Volio bih da dođu i drugi u budućnosti jer priznanje ove sezone doživljavam kao priznanje za hrabrost. Tu se pokazala upornost, posvećenost, vjera u rad, kontinuitet vrhunskih rezultata. Za mnoge u njihovim poslovima ne znamo što su radili i jesu li uspjeli, a kod nas trenera toga nema jer se sve vidi, sve je mjerljivo. I zato sam ponosan na učinjeno.
Imao je još jednu poruku uz svoju devetu kristalnu loptu...
- Druga poruka mi je ustvari želja da podijelim priznanje sa svim trenerima koji su ostali u Hrvatskoj i koji žive za rukomet. Institucija hrvatskih rukometnih trenera smanjila se brojčano, ali i aktivnih je sve manje. Minimizirana je institucija trenera, nerijetko i podcijenjena. Treba nam jako udruženje koje se treba boriti za status, inače ćemo ostati bez mnogih koji su udarali temelje današnjem rukometu. Više razgovora, komunikacije, svih zajedno, to nam je najpotrebnije. Upravo tu vidim način da se homogeniziramo i budemo pozitivni prema onome što nas očekuje u budućnosti. To mnogo puta nije bilo tako.
Na dobrom smo putu
U Tarragoni je homogenizacija bila za desetku, kako stojimo sada prije SP-a u Njemačkoj i Danskoj na tom planu?
- Mislim da trebamo gledati optimistično, da možemo s homogeniziranom momčadi ostaviti pravi dojam. Uvjeren sam da smo na dobrom putu, vidim to u odnosu svih ljudi koji nas okružuju. Uvjeren sam da nećemo razočarati. Slijedi nam godina koja odlučuje o nastupu na Olimpijskim igrama pa da pokušamo svi zajedno bez nepotrebnih nesporazuma upregnuti snage kako bismo napravili veliki posao. To bi bio novi veliki iskorak u kontinuitetu, 14 medalja koje je rukomet osvojio na velikoj sceni na to nas obvezuju. Treba ići dalje.