Lino se u posljednja dva mjeseca dosta promijenio. Od rastanka sa Zagrebom stalno je u sukobu s nekim i nečim, nepotrebno si tovari nemir, nervozu...

Silnu želju imao je Lino Červar dokazati da je lanjski nastup u Hrvatskoj bio samo splet nesretnih okolnosti. Veliki je trud uložio u posljednjih godinu dana, animirao oko sebe. I treba iskreno priznati nije bio daleko od cilja. Nekad u životu ne ovisiš sam o sebi, nekad splet okolnosti napravi svoje. Pa se tako dogodi Brazil, pa danski suci, pa se dogode prije SP-a ispadanja Pavlovića, Marića i Mamića zbog ozljeda, pa na SP iz momčadi zbog ozljede ispadne Cindrić koji nas je vukao zadnje dvije godine.

Ipak, u posljednja dva mjeseca Lino se dosta promijenio. Čovjek s dva lica, iz kojeg razloga, ne znamo. Od rastanka sa Zagrebom kroz koji se vratio, pa tražio objašnjenje zašto je morao otići, stalno je u sukobu s nekim i nečim, a kulminiralo je to i ovdje nakon pobjede protiv Francuske kada se okomio na medije. Povijest kaže da se to nije dogodilo prvi put, a povijest će kao i uvijek pokazati da se dogodilo potpuno nepotrebno.

Jedino što Lini ne treba je sukob bilo kakve vrste, ali njega to očito zabavlja. Pozvat će se na olimpijsku povelju, na zvanje novinara, na odgoj, obrazovanje, na javno izgovorenu riječ. I sve u želji da dokaže da mu nedobronamjerni žele nauditi, kao i sportu kojem je poklonio najbolje godine svog života. Nepotrebno, jer u konačnici od toga neće dobiti ništa, a njegov status jednog od najuspješnijih trenera u hrvatskom sportu neće se promijeniti. Samo si bez veze tovari nemir, nervozu i upitnike - nepotrebno. Jer kada imaš godina koliko on, to je samo stvar koja te silno dekoncentrira i čini nepotrebno nervoznim. A najviše mu treba mira. Cijelu godinu ga je gradio odnosom, radom, bio onaj dobri Lino koji okuplja i tako treba nastaviti, jer najbitnije je ono oko njega, a to govori da mu se želi pomoći da ostane tu blizu svega, ali u jednoj godinama primjerenijoj ulozi. Sve drugo je nepotrebno, no dok on sam to ne shvati, neće prestati.

REUTERS/Andreas Gebert

Od osam utakmica u Njemačkoj zasad, sedam smo odigrali jako, jako dobro, a samo jednu jako, jako loše. Koštalo nas je tvrdoglavo dokazivanje da sa 7 na 6 možemo napraviti promjenu. I to je jedina stvar koja nam nije trebala, složio se netko s njom ili ne. Da smo sedam na šest igrali protiv jačeg, nikom ništa, no mi smo igrali protiv Brazila koji bismo, da treba, u sljedećih deset utakmica pobijedili svih deset. Nismo ispali zbog toga, ali nam je to razbilo mir, koncentraciju i onda su došli Nijemci i igrom 9 na 7 pokazali da nam je put ovdje završen. To nismo očekivali. Srećom, nije nas ubilo toliko da nismo uspjeli dovršiti barem osnovni posao.

I sad, kad nam je svima teško, opet svađe rasprave. Ma, to ne vodi nikud. Bolje od toga je početi već sada spremati nastup u olimpijskim kvalifikacijama, snimiti što je bilo loše, što treba popraviti. Nema se potrebe bilo kome pravdati, jer nije napravljeno ništa loše, a “sam pao sam se ubio” spada u dio priče koji se može dotjerati. Hoće li Lino nastaviti obračunom ili stilom koji okuplja, teško je reći, ali od srca bismo da se dogodi ovo drugo.

Olimpijska prilika je tu, ako izbori Tokio, ostvarit će još jedan svoj san, no na pitanje koliko je to njemu stvarno teško, koliko ga troši, umara, odgovor zna samo on. To mora riješiti s uvjerenjem da ništa neće izgubiti stane li “prvi do”, a ne vječnim dokazivanjem nečega što je dokazao još 2003. i 2004. godine. Jer, u konačnici, da nije to što i tko jest, nakon domaćeg Eura teško bi ostao u sedlu. A ostao je i bilo je dobro, a ako je protiv Brazila i pogriješio, iako će to teško priznati, ništa se strašno ne bi dogodilo da i to prevali preko usta. Kruna ne bi pala, niti će pasti. Niti bi on bio manji nego što jest, dapače. Ali on bira, kao i uvijek…