Praćen svitom tjelohranitelja, menadžera i trenera filipinski boksač Manny Pacquiao uz zaglušujuću buku navijača probijao se prema ringu MGM arene u Las Vegasu. Datum je 8. prosinca 2012. godine, a u ringu ga je nestrpljivo čekao Meksikanac Juan Manuel Marquez s kojim se tijekom proteklih godina susreo u tri meča koja su mnogome definirala karijere obojice boksača. Njihov četvrti susret podigao je ogroman interes, što nije bilo iznenađenje s obzirom na to da su prva tri meča ponudila 36 rundi bespoštedne borbe iz kojih je dvaput kao pobjednik izašao Pacquiao, dok je njihov premijerni dvoboj završen bez pobjednika. Za spomenutim okršajima vukli su se repovi budući da nijedan nije uvjerljivo završio na strani bilo kojeg od boksača. Međutim, suci su dva puta dodijelili pobjedu filipinskom borcu u situacijama kad je velik dio punih dvorana i milijunskog gledateljstva smatrao da je odluka trebala otići na stranu nepoderivog meksičkog veterana (Marquez je u vrijeme četvrtog dvoboja nosio već 39 godina na leđima).
Ulozi su bili veliki za obojicu boksača – Marquez je gorio od želje da dokaže svojim fanovima, medijima, a ponajprije sebi da može i zaslužuje pobijediti ekstremno brzog i eksplozivnog Filipinca. S druge strane, Pacquaio je nasušno trebao uvjerljivu pobjedu nad dugogodišnjim rivalom, motiviran ne samo željom da jednom zasvagda dokaže da je superiorniji borac, već i da ispere gorak okus prvog poraza u 7 godina koji mu šest mjeseci ranije nanio Timothy Bradley. U tom meču je Filipinac dominirao nad mlađahnim Amerikancem, ali su evidentno slijepi suci potpuno neobjašnjivo pobjedu dodijelili Bradleyu, izazvavši time jednoglasno zgražanje svih onih koji su gledali taj dvoboj (naknadno je vijeće Svjetske boksače organizacije, za čiji su se naslov u velter kategoriji borili, presudilo da je riječ o krivoj odluci – ipak, naslov Pacquiaou nisu vratili).
Nakon što je legendarni najavljivač Michael Buffer izgovorio svoj patentirani „Let's get ready to ruuuumble“ , dugo očekivana borba je počela. U prve dvije runde Filipinac je dominirao pogađajući Marqueza nizom kratkih direkata i krošea, dok se ovaj ograničio na svoje poznate kontraudarce koji su većinom bili upućeni u tijelo jer glavu svog suparnika naprosto nije mogao uhvatiti. I kad su promatrači uz ring pomislili da gledaju već toliko puta viđeni obrazac Pacquiaove nadmoći, Filipinac je nasjeo na Marquezovu varku koji je hineći udarac u tijelo gromovito odapeo desnicom u glavu svog suparnika i doslovce ga odbacio na pod preko pola ringa. Dok se publikom, većinom na strani meksičkog borca, još nije ni stigao prolomiti uzvik oduševljenja, Pacquiao je nekim čudom već bio na nogama i nastavio borbu. Očito uzdrman knockdownom, usporio je svoj nalet i oprezno priveo izgubljenu rudnu kraju. Već sredinom sljedeće runde nastavio je u svom poznatom stilu, udarajući Marqueza prebrzo da bi se ovaj stigao obraniti, kao da se onaj udarac od prije nekoliko minuta nije ni dogodio.
To je bio samo uvod u petu rudnu u kojoj je Filipinac krenuo na svog rivala sa svim što ima, sažimajući svu brzinu, vještinu i eksplozivnost po kojoj je poznat u seriju udaraca od kojih je jedan poslao Marqueza na pod. S očitom željom da završi dvoboj u velikom stilu, nastavio je još većom silinom te je na kraju runde nevjerojatno otporni Meksikanac jedva stajao na nogama. Isti obrazac ponovio se i u šestoj rundi – Pacquiao je nemilosrdno proganjao Marqueza ringom, uvjerljivo vodio na karticama sva tri suca i dvoboj se činio riješenim. Međutim, tada se dogodilo ono zbog čega je boks toliko zahtjevan, opasan i uzbudljiv – Pacquiao je tri sekunde prije kraja runde krenuo direktom prema bradi suparnika istovremeno ostavivši nezaštićenom lijevu stranu. Marquez se tek djelomice izmaknuo, a njegov desni kroše sijevnuo je u glavu Filipinca koji je u milisekundi pao kao da ga je udario tegljač u punoj brzini, a ne vižljasti Meksikanac od 65 kila. Bio je to strahovit nokaut, jedan od onih koji ledi krv u žilama promatrača i bolno podsjeća na brutalnost boksa.
Uz uzvik publike koji je po intenzitetu parirao onome mlaznog aviona, „Dinamita“ Marquez se popeo na konopce i slavio pred svojim fanovima, dok je Pacquiao mlohavih mišića, licem prema dolje beživotno ležao na ringu. Uzdigao se nakon tri minute, apsolutno nesvjestan havarije koja ga je ga je zadesila, vidljivo potresen čestitao Marquezu i odšetao iz ringa, kako su gotovo svi vjerovali, da se u njega više nikad ne vrati. Taj trenutak kao da je prizivao rečenicu koju je u svojoj knjizi „On boxing“ napisala poznata američka spisateljica Joyce Carol Oates: „ Boks je najtragičniji od svih sportova jer više od ijedne ljudske aktivnosti proždire onu istu izvrsnost koju pokazuje.“
Nije uobičajeno pisati tekstove o karijerama velikih sportaša, pogotovo onih koji su daleko nadišli granice svoje vještine i ušli u panteon narodnih heroja tako da se počinje s njihovim najvećim porazom. Pa ipak, ovisno o ishodu večerašnjeg dvoboja Pacquiao – Bradley II, to bi mogao uvod u jedan od senzacionalnijih povratka u povijesti ove vještine.
Vratimo film tridesetak godina unatrag, u mali gradić Kibawe na Filipinima, u kojem se 1978. kao četvrto od šestero djece Rosalie Pacquiao rodio junak našeg teksta. Da bi okolnosti u kojima se Pacquiao probijao u svijet bile nešto jasnije, treba ukratko objasniti stanje na Filipinima. Riječ je o otočnoj državi na dalekom istoku Azije koja danas broji 100 milijuna stanovnika. Uz hipoteku turbulentne povijesti u kojoj su se kao efektivni gospodari otočja izmjenjivali Španjolci, Amerikanci te u novije doba lokalni diktator Ferdinand Marcos, narod Filipina obilježen je i neimaštinom u kojoj ispod granice siromaštva živi gotovo 40 posto građana. Čak i nakon što je 1986. godine svrgnut Marcos i njegova strahovlada, politička nestabilnost, razni pobunjenički i separatistički pokreti te korupcija usječena u svaku poru društva ometali su poboljšanje života za većinu Filipinaca. Kad pridodamo tome i brojne prirodne nepogode koje neprestano pogađaju otočje (poput nedavnih poplava krajem 2013.), čini se da je Filipine i sam Bog napustio.
Usprkos tome (ili zbog toga?), upravo je iznimna religioznost jedna od ključnih karakteristika tamošnjeg pučanstva. Španjolskih misionari su još u 16. stoljeću počeli s pokrštavanjem lokalnih stanovnika te se danas preko 80 posto ljudi na Filipinima izjašnjava katolicima. Uz specifičan spoj lokalnih pretkršćanskih običaja, iz Europe uvezene katoličke tradicije te teatralnosti i show businessa koji su donijeli Amerikanci , Filipinci su izrasli u gorljive i praktične vjernike čija vjera je puno više u domeni javnosti nego privatnoj sferi. Ekstreman primjer toga je običaj u kojem se neki vjernici, doduše malobrojni i uz glasno negodovanje Katoličke crkve, razapinju na Veliki petak kako bi čim više iskusili Kristovu patnju. Stoga su razumljive riječi jednog od sociologa s Filipina koji kaže da je uvjet da bi netko postao istinski idol ili heroj na Filipinima, nije dovoljno da bude zvijezda – mora biti i svetac.
U takvim okolnostima ekstremnog siromaštva, ali i nepokolebljive vjere u Božju intervenciju, odrastao je Manny Pacquiao. Uz majku koja nije imala dovoljno sredstava da odgoji djecu, te oca koji uglavnom nije bio prisutan član obitelji (roditelji su se razveli kad je imao 12), Pacquiao je uz svoje prijatelje prodavao krafne na ulici kako bi zaradio za par šaka riže da pomogne prehraniti obitelj. Zbog krajnje bijede u kojoj se nalazio, nakon završene osnovne škole nije imao novaca da pohađa srednju školu (kasnije u životu, kad novac više nije bio problem, položio je ispite nužne da maturira) te se s 14 godina uputio u glavni grad Manilu u jednu od tamošnjih boksačkih dvorana kako bi naučio boriti se. Bio je naviknut tući se na ulici jer se morao braniti od većih dječaka te je pomislio kako bi iz nuždom stečene vještine mogao nešto i zaraditi.
Njegov tadašnji trener pamti izgladnjelog dječaka koji je od prvog trenutka pokazivao ogroman potencijal i još veću želju da uspije u tom često nemilosrdnom sportu. Do svoje 17. godine Pacquiao je trenirao, napredovao i živio u zagušljivoj dvorani na čijem je krvlju, znojem i suzama natopljenom ringu često spavao jer za drugo prenoćište nije imao. Prije nego je postao punoljetan lagao je o svojim godinama kako bi počeo profesionalnu boksačku karijeru i napokon došao do kakvih-takvih novaca. Sam priča da je bio toliko mršav da je morao otežati rukavice kako bi vaga pokazala 48 kg nužnih da se bori u najnižoj, mini-muha kategoriji.
Karijera nije odmah krenula sjajno –poraz u ranoj fazi nakon deset dobivenih dvoboja nagnao ga je da razmišlja o prestanku, ali su riječi njegova trenera („Ako sad odustaneš, cijeli život ćeš bit samo Manny, ako nastaviš bit ćeš Manny, svjetski prvak“) bile nadahnuće da nastavi putem kojim je krenuo. Ubrzo se sav trud te krv i znoj u kojima je godinama trenirao i spavao, isplatio. Nakon niza uspješnih nastupa u Manili je tehničkim nokautom pobijedio Meksikanca Gabriela Miru i osvojio naslov svjetskog prvaka po WBC verziji u muha kategoriji – bila mu je tek 21 godina. Iako je naslov izgubio već u sljedećoj borbi, ojačao je, dobio nasušno potrebne kile te osvojio internacionalni WBC naslov u super-bantam kategoriji.
Međutim, Pacquiao je bio svjestan da boreći se samo u Aziji nikad neće doseći svoj potencijal te je skupio zarađeni novac i uputio se u obećanu zemlju za boksače – SAD. Isprva je lutao istočnom obalom tražeći dobru dvoranu i respektabilnog trenera pa kad ih nije našao ili nije pobudio dovoljan interes prešao je na drugu obalu i zakucao na vrata dvorane Wild Card Boxing Club u Los Angelesu. Dvoranu je vodio te vodi i danas Freddie Roach – jedan prilično osebujan lik koji je bio polovično uspješan boksač, umirovljen već u 26 godini jer je od enormne količine udaraca koje je pretrpio u ringu počeo pokazivati simptome Parkinsonove bolesti (ista ona koja je tako okrutno Muhammada Alija prikovala za krevet i efektivno učinila nepokretnim). Ironično, upravo je treniranje boksača (uz lijekove, naravno) ono što još uvijek vitalnom Roachu pomaže da kontrolira bolest.
U trenutku kad je ušao u dvoranu i odradio prvi sparing kod novog trenera, počinje meteorski uzlet omalenog Filipinca. Freedie Roach odmah je pozvao novinare s rečenicom: „Ovo morate vidjeti.“ Sudeći po naknadno napisanim tekstovima, nekoliko sretnika koji su dobili priliku vidjeti prve treninge Pacquiaoa otišli su s čvrstim uvjerenjem da su gledali zvijezdu u nastajanju. Igrom sudbine, prilika da se potvrde visoka očekivanja ukazala se strelovito brzo. Dogovoreni dvoboj južnoafričkog svjetskog prvaka u super-bantam kategoriji po IBF verziji, Lehlohonoloa Ledwabae, propao je zbog otkaza suparnika i Pacquiao je uletio u meč samo dva tjedna prije zakazanog datuma kao zamjena. Mnogi analitičari, nesvjesni talenta i vještine Filipinca, predviđali su laganu pobjedu za favoriziranog prvaka. Onih par koji su bili u dvorani kad je Pacquiao sparirao, svoj su novac uložili na Pacquiaoa. Nakon šest po prvaka traumatičnih rundi meč je okončan tehničkim nokautom Filipinca, a stručni analitičari ostavljeni su da zdvajaju nad svojim promašenim prognozama.
Već u sljedećem dvoboju uslijedila je lekcija od strane lukavog Agapita Sancheza koji je na Mannyu upotrijebio svaki prljavi trik iz povijesti boksa frustrirajući njegove pokušaje da preuzme kontrolu nad mečom. Borba je završila neriješeno zbog posjekotine koju je Pacquiao zaradio zbog nedozvoljenog udarca glavom suparnika. Ipak, pouke su bile izvučene, a Manny je nezaustavljivo krenuo putem koji će ga odvesti do naslova svjetskog prvaka u osam težinskih kategorija (!) što je pothvat koji do danas nije uspio ni jednom boksaču.
Nakon što je deklasirao sljedeća četiri suparnika, uslijedio je dvoboj s jednim od trojice meksičkih boksača koji su u to vrijeme vladali nižim kategorijama. Marco Antonio Barrera, Erik Morales i na početku teksta opisani Juan Manuel Marquez bili su narodni junaci Meksika koji su u perolakoj kategoriji činili svojevrsni trijumvirat (kako su to krstili američki mediji), uzburkan jedino međusobnim borbama. Pacquiao je njihovu vladavinu prekinuo spektakularnom pobjedom nad Barrerom, u kojoj je etabliranog Meksikanca rušio nekoliko puta da bi meč napokon bio prekinut u 11. rundi kad Barrea više nije ni vidio udarce koji su stizali, a kamoli se stigao od njih obraniti.
Bilo bi previše da počnemo opisivati svaku pobjedu kojom se u prvom desetljeću milenija Pacquiao penjao na boksački Olimp. Napomenut ćemo da se u razdoblju od 2001. do 2009. u 6 različitih težinskih kategorija borio 21 put, u pravilu protiv najboljih boraca tog vremena, s učinkom od 18 pobjeda, 2 remija i samo jednim porazom (kojeg je brzo osvetio). Pritom je nokautirao čak 15 suparnika te osvojio naslov svjetskog prvaka u svakoj kategoriji u kojoj je nastupio.
Njegov uspon je bio važan jer se dogodio tijekom razdoblja koje je bilo kritično za boks i upravo je on bio jedan od najzaslužnijih što sport u tim godinama nije ispao izvan svake relevantnosti. Naime, pred početak milenija svijet boksa svjedočio je javnom samouništenju svoje dugo vremena najveće zvijezde, nekadašnjeg svjetskog prvaka u teškoj kategoriji, Mikea Tysona. Uz mnogobrojne afere, sve lošije nastupe, za njega dotad nepojmljivu seriju poraza te jedno odgrizeno uho, Tyson je pred očima milijuna fanova potonuo u samosažaljenju te bankrotirao i financijski i kao boksač. Uvijek najpopularnija, teška kategorija se držala neko vrijeme na plećima Holyfielda i Lewisa da bi starošću prvog i umirovljenjem drugog prešla u privatno vlasništvo dvojice ukrajinskih divova – braće Kličko. Nepošteno bi za sumrak teške kategorije bilo optužiti njih dvojicu, ali ostaje činjenica da nikad nisu bili dovoljno popularni za američku publiku. Svojim su dugim rukama i upornim direktima na odstojanju jednako držali tanku konkurenciju kao i američke tv mreže koje su u doba inflacije naslova svjetskih prvaka (4 po težinskoj kategoriji) postale ključne za popularizaciju i rejting boksača.
Opstanak sporta je stoga spao na niže kategorije gdje je u to vrijeme cvjetao niz izuzetnih boraca. Oscar De la Hoya, Shane Mosley, Miguel Cotto, Bernard Hopkins i spomenuti trijumvirat Meksikanaca vladali su ringom od perolake do srednje kategorije. U tom društvu prvoklasnih boksača svoje mjesto pod suncem tražili su Pacquiao i tada još mladi Amerikanac Floyd Mayweather Jr., danas najveća i još uvijek neporažena zvijezda sporta. Obojica su neviđenim tempom deklasirali svoje suparnike te godinama išli u pravcu međusobnog dvoboja, koji nažalost nikad nije ostvaren (previše je razloga i špekulacija da bi itko sa sigurnošću mogao reći zašto do tog meča, koji bi nesumnjivo bio jedan od najvećih u povijesti, nikad nije došlo).
Način na koji su pobjeđivali te gradili status zvijezde, bio je pak potpuno različit. Upravo kroz usporedbu s karijerom Mayweathera Jr., koji je gravitirao istim kategorijama kao i Pacquiao, moguće je ocrtati razloge nevjerojatne popularnosti Filipinca. Njih dvoje su kao Yin i Yang - potpune suprotnosti, ali međusobno povezani, pa čak i ovisni jedan o drugome. Krenimo s njihovim boksačkim stilom – Maywather je neviđeni defanzivac, pravi umjetnik boksačke vještine, čovjek koji udarce toliko uspješno blokira ili im se izmiče da ga ne možete pogoditi ni na videoigri. Pacquiao je pak eksplozivni, napadači orijentiran boksač koji poput ose zuji oko suparnika i ubada dok ovaj napokon ne kapitulira, bilo zbog nokauta ili čistog očaja. Takav stil je uvijek bio bliži fanovima, pogotovo latinoameričkim koji s najvećom odanošću prate ovaj sport. Svaki je na svoj način otpravljao suparnike poput nedoraslih sparing partnera, ali je Manny u proteklom desetljeću bio taj koji je uživao veći respekt javnosti, stručnjaka pa i kolega boraca. Uvijek se borio s najboljima, nije kalkulirao (za razliku od Mayweathera) te je u borbama uvjerljivo dominirao (jedine iznimke su mečevi s Marquezom).
Ipak, najočitija razlika između njih dvojice je ona bazična – ljudska. Čim je postao uspješan boksač Maywaether je postao poznat po svojoj aroganciji, razmetljivosti i nepoštivanju suparnika. Čovjek zadnje desetljeće provodi u pokazivanju cijelom svijetu koliko je bogat, lijep, savršen… postao je toliko iritantan da prema njemu čak i Cristiano Ronaldo djeluje skromno poput Franje Asiškog.
I dok se Mayweather fotografira pokraj hrpe novaca koje se ne bi posramio ni Walter White, Pacquiao radi upravo suprotno. Čovjeka koji se prema suparnicima uvijek odnosi s respektom, krase skromnost i samozatajnost zbog koji je teško povjerovati da tako tih borac u ringu postaje nezaustavljiva sila. Pacquiao je, jednako kao i Floyd, u karijeri zaradio gomilu novaca (nekoliko zadnjih dvoboja cifra se kreće debelo iznad 20 milijuna dolara), ali on se njima ne razmeće, već dobar dio koristi kako bi pomogao svojim sugrađanima na Filipinima. Bilo da je riječ o udomljavanju beskućnika, donacijama hrane, odjeće i druge pomoći, Pacquiao uvijek spremno uskoči, često ispod radara medija. Kad je osvojio prvi naslov prvaka u Americi, jedan od prvih poteza mu je bio odlazak u rodni grad kako bi pronašao prijatelja iz djetinjstva s kojim je prodavao krafne za život. Našao ga je na ulici, odveo sa sobom te je dotični gospodin danas jedan od njegovih trenera i još uvijek najbolji prijatelj.
Upravo to je po meni glavni razlog zašto je Pacquiao najznačajnija osoba za ovaj sport u proteklom destljeću. Naime, najveće boksače je karakterizirala činjenica da su veći od života, da fanovi njihov uspjeh slave kao da im je vlastiti. Mečevi takvih boksača su nadrasli sport i postali borbe za nešto više – borbe, ne nužno uvijek pobjede, koje ljudi poistovjećuju s uspjehom cijele nacije (primjer Argentinca Monzona), uzdizanjem vlastitog dostojanstva (sjetite se samo Alija) ili vraćanjem nade da se iz bijede može postati najbolji na svijetu. Zato je Pacquiao toliko važan svojim sugrađanima na Filipinima – on je postao taj koji je uspio, ali taj uspjeh nije samo njegov, već svakog Filipinca koji s napetošću prati njegove mečeve. Toga je svjestan i sam Manny te kaže: „Ja se borim za cijele Filipine, osjećam njihovu nadu na svojim leđima. Jer, s velikom moći dolazi i velika odgovornost.“ Ne znam da li je Pacquiao ikad gledao Spidermana pa posudio citat ili mu je rečenica došla sama od sebe, ali svakako je prikladna.
Noćas u 12 sati Pacquiao se ponovno bori protiv Bradleya, onog istog protiv kojeg su mu suci oteli pobjedu te ga usmjerili na gotovo sudbonosni poraz od Marqueza. U međuvremenu se oporavio, u kineskom Macaou u dvanaest rundi svladao opasnog Brandona Riosa te ugovorio revanš s Bradleyem. S obzirom na, kad je boks u pitanju, odmaklu dob (35) te mnoge sumnje u brzinu i eksplozivnost koje su ga uvijek krasile, Mannyja ne čeka lagan dvoboj. Realno, da bi mu karijera preživjela mora pobijediti, a s druge strane vreba izuzetno motiviran i još neporažen suparnik koji cijelom svijetu želi dokazati da pobjeda iz prvog dvoboja nije bila tek slučajnost već nagovijest pada velikog šampiona i uzlaza nove zvijezde.
U svakom slučaju, borba za WBO titulu svjetskog prvaka u velter kategoriji ispraznit će ulice Filipina. Mlado, staro, bogato i siromašno naći će se pred televizorima i radioprijemnicima kako bi pratili svog heroja u možda posljednjem meču u životu. Živci će raditi, nervozno će se propitkivati „jel počelo?“, izreći će se mnoštvo molitava kako bi Pacquiao pobijedio. Inače nedodirljivo nedjeljno bogoslužje pomaknuti će se za koji sat kako bi svi mogli gledati borbu.
Svevišnji, vjerujem, neće zamjeriti – ako išta, i on će grickajući nokte navijati za svog omiljenog boksača.
.