Marko Kopljar jedan je iz čuvene sedmorke koja je imala čast i privilegiju biti dio Svjetskog prvenstva u Hrvatskoj 2009. godine, bio je to i njegov debi u reprezentativnom dresu, ali nije se dogodio u Splitu, nego tek kasnije, kad se završnica preselila u Zagreb.
- Tako je, u prvom sam krugu i ja bio među navijačima u Spaladium Areni - rekao je 31-godišnji Požežanin prisjećajući se svega 148 utakmica i 307 pogodaka kasnije, koliko je ostvario u dresu Hrvatske.
- Prije tog Svjetskog prvenstva bio sam na pripremama za Europsko prvenstvo u Norveškoj i za Olimpijske igre u Pekingu, ali nisam išao na ta natjecanja.
Tako je reprezentativnu eru započeo svjetskim srebrom u Zagrebu, a u međuvremenu je zbirka odličja narasla do broja šest, što je impresivno i istovremeno pokazuje koliko je naša rukometna reprezentacija velika, uvijek konkurentna na najvećim smotrama.
Stresan početak
On je od toga debija 2009. godine propustio, višom silom, samo prošlogodišnje Svjetsko prvenstvo u Francuskoj.
- Uvijek sam se odazivao i opet ću se odazivati dok me god reprezentacija treba. Čak i da sada osvojimo zlato, što bi se moglo smatrati nekakvim šlagom na karijeru. Još nemam zlato. U Francusku stvarno nisam mogao, nije imalo smisla oduzimati minutažu nekome, jer fizički zbog ozljede nisam bio u stanju igrati na tako zahtjevnom natjecanju, svaka dva dana.
Nitko to ne spori, dapače. Ove prethodne rečenice mogu se protumačiti i kao da je sada sve u redu sa zdravljem.
- Dobro sam, svi se skupa držimo u jednom komadu - nasmijao se.
- Iza mene su svi problemi, zdravlje je na ovakvim prvenstvima presudno, jer izdržati ovaj ritam zbilja je zahtjevno i ako se mučiš s nekom ozljedom, onda ne možeš dati najbolje od sebe. Jednostavno, nema vremena i prostora za oporavak. Tako je u svim reprezentacijama, svi su u strahu da im se ne ozlijedi netko od najboljih.
Možda ću biti sporiji, ali uvijek postoji način da se to kompenzira
Marko Kopljar će 12. veljače proslaviti 32. rođendan, igrat će on - ako ga zdravlje posluži - još nekoliko godina, ali već i sada može reći je li zadovoljan ostvarenim.
- Svi mi uvijek želimo više, upravo smo zbog toga došli do ovih razina. Da mi je netko prije deset godina ponudio ovakvu karijeru, odmah bih je zgrabio. S reprezentacijom sam puno toga osvojio, igrao sam u vrhunskim klubovima.
Ali...
- Kako ti rasteš kao igrač, tako rastu i tvoja očekivanja. Ne mogu se ispuniti baš sve želje, ali imam ja još nekoliko godina. Smatram da još mogu trajati, da mogu još uvijek nešto naučiti i biti kvalitetan igrač. Možda ću biti sporiji, ali kompenzirat ću to na drugi način.
Još su dva dana do otvaranja prvenstva, tenzije definitivno rastu i nastavit će rasti.
- Općenito je to prva utakmica najstresnija, svim je reprezentacijama tako, jer se tjednima pripremaš i onda moraš odmah na startu pokazati zašto si se i kako pripremao. Za Hrvatsku je još stresnije jer postoji nekoliko elemenata koji nam nose dodatan pritisak: igramo kod kuće, u Splitu, bit će puna dvorana i još nam je protivnik Srbija. Treba se za sve to pripremiti.
Srbija nije Južna Koreja, koja nas je gadno namučila na otvaranju SP-a 2009. godine kad smo dosta dugo gledali porazu u oči. Izgledalo je kao da će biti katastrofa na otvaranju i tada smo proradili u posljednjih desetak minuta. Kao što je Mirko Alilović rekao, kod europskih je smotri utoliko lakše što se igrači, praktički, svi međusobno znaju, često igraju jedni protiv drugih ili čak u istim klubovima. Kao što je slučaj s Kopljarom, Stipom Mandalinićem i Jakovom Gojunom, koji u Füchseu dijele svlačionicu s najboljim srpskim rukometašem Petrom Nenadićem. U Berlinu je i četvrti Hrvat, bivši reprezentativac Drago Vuković.
Tjeranje u pogreške
- Nenadić je igrač prepun trikova, vrlo nezgodan. Igrač koji je ni iz čega u stanju stvoriti nešto. Ako ga pustiš, ako ga ne paziš, može biti izrazito opasan. Imamo neke planove kako ga zaustaviti, ali naravno da o tim planovima neću govoriti prije utakmice. Isto tako, mi na Srbiju moramo gledati kao na protivnika kojeg moramo zaustaviti kao ekipu, ne smijemo se fokusirati samo na Nenadića i dopustiti ostalima da se razmašu.
Pretpostavljamo da je u Berlinu nakon saznanja da su Hrvatska i Srbija smještene u istu skupinu bilo dosta razgovora o tome.
- Uglavnom je prevladala zafrkancija. Doduše, kad si u klubu, nalaziš se u nekom skroz drugom filmu, nastojiš ostvariti što bolji rezultat, ali sigurno je da nije bilo dosadno između njega i nas. Zabiti 250 golova u Bundesligi nije lako, ponovit ću, izrazito je opasan kad voda krene na njegov mlin, no i on kao i svaki igrač ima mane, a naša je zadaća tjerati ga u pogreške. On je igrač koji će postići svoju kvotu golova, pitanje je koliko će mu lopti trebati, koliko će lopti potrošiti.
Srbija će posljednja stići u Split, odlučili su se odigrati još dvije provjere protiv Slovenije, jučer i danas.
Važno je da smo gusti
- Teško je reći koliko su oslabljeni izostancima nekih igrača, sigurno je da će im nedostajati, ali još je uvijek to neugodna momčad, sposobna biti mina nekom od favorita. Oni posljednjih nekoliko godina funkcioniraju upravo na tom principu, uvijek su u stanju skinuti nekoga, a za nešto više nedostaje im kontinuitet rezultata. Dakle, sposobni su napraviti veliku štetu, a mi u petak ne smijemo dopustiti da se to dogodi. Neka štetu rade protiv nekoga drugoga.
Kako njemu, dva dana prije početka, izgleda Hrvatska? Odigrali smo samo jednu utakmicu u pripremama, protiv Crne Gore u prošli petak (25:22), na temelju koje je teško izvlačiti zaključke. Jesmo li nepoznanica sami sebi, hoćemo li formu podizati kroz turnir? Domaći je teren prednost, ali sa sobom nosi i neizbježan pritisak, pogotovo jer smo na posljednja dva velika natjecanja ostali bez medalje.
- Pritisak je nešto na što smo navikli s godinama, nema natjecanja na koje smo otišli bez ambicija koje su sezale do osvajanja medalje. Svima je nama san snova osvojiti zlato, naša je velika prednost što igramo u Hrvatskoj. Kako izgledamo? Rekao bih da imamo dovoljan broj igrača koji su sposobni igrati dobru obranu, a obrana je ključ jer iz toga kreću kontre, stižu lakši golovi. Stvarno imamo širinu, ne ovisimo o pojedincima, barem se meni tako čini. Uostalom, za dva dana krećemo pa ćemo sve vidjeti. Možda se još nekome otvori, nekome tko je trenutno u drugom planu.
S Linom je uvijek zahtjevno
Lino Červar vratio se da bi ponovo vladao s Hrvatskom, to je barem jasno, makar on voli reći da nije toliko bahat da bi najavljivao pohod na zlato. Zlato ne može nitko garantirati. Kako je opet raditi s Červarom?
- Uvijek isto - zahtjevno. Srećom, dosta nas je koji smo sve to prošli s njim, što u reprezentaciji, što u klubu. Lino uvijek inzistira na nekim novostima u igri, bit će toga i ovaj put. Mi znamo kako sve skupa funkcionira, lako smo se prilagodili.
Obrana je, napominje, dobro djelovala protiv Crnogoraca. S isturenim Vorijem, s Gojunom, Musom, Kopljarom... Treba to prebaciti, treba pronaći pukotinu za kvalitetan šut.
- Jesmo veliki, svi smo dvometraši ili još malo viši. Važno je da smo u obrani gusti, da nas se ne razvlači i ne izolira, ali pripremit ćemo se na sve.
Kad kaže da ne ovisimo o pojedincima, jednog je ipak dobro imati. Jednog koji je naš najbolji igrač dugi niz godina, onog od kojega sve kreće u obrani i napadu. Domagoj Duvnjak, o njemu je riječ. Uspio se pripremiti za Europsko prvenstvo, makar je bilo sumnji i skepse. Čak se izbornik šalio da je sramota da je bio naš najbolji igrač protiv Crne Gore, a toliko dugo nije igrao.
Zlata su rodila ljubav
- Domagoja jako dugo poznajem, navikao sam na njegova vrhunska izdanja, svi smo se navikli. Opet, nevjerojatno je da ovako dobro izgleda kad svi znamo kolika je stanka iza njega. Možda je bolje njega pitati kako se osjeća, za mene je on čudo.
Rukometna je reprezentacija doista obljubljena u Splitu. I ne samo u Splitu; miljenica je cijele Hrvatske. Mnogi bi se iz drugih sportova mijenjali s rukometašima za takvu unisonu podršku. Ima li Kopljar objašnjenje za taj rukometni trend koji ne jenjava?
- Sigurno je da su velikim dijelom naši rezultati zaslužni za takav status, da je ona zlatna generacija osvajanjem Svjetskog prvenstva u Portugalu i Olimpijskih igara u Ateni utjecala na tu ljubav prema rukometu. I ja sam se zbog njih zaljubio u rukomet, bio njihov veliki navijač, dok i sâm nisam postao dio toga, postao suigrač dobrom dijelu tih sjajnih rukometaša.
Ima li kakvu poruku za hrvatsku javnost prije početka Europskog prvenstva?
- Samo neka nas podržavaju kao i dosad. Ne sumnjam u ludilo na tribinama. Neka se živciraju s nama i neka se vesele zbog nas. Neka uživaju i neka se zabave.