Bio je ovo tužan i bolan poraz, teško mi je pronaći druge riječi. Uz sve faktore na koje smo unaprijed mogli računati, njihovo domaćinstvo, punu dvoranu, malu naklonost, status favorita, opet ne možemo pobjeći od činjenice da smo imali finale u svojim rukama. Dečki su odigrali možda i najbolju utakmicu na turniru, ali u onim ključnim trenucima, kada su trebali prelomiti stvar i pobjeći im na neuhvatljivu prednost - zakazali su.
Realizacija je u nastavku bila loša, ali možda nam je najviše trebao golman. Ovakve dvoboje, pune zavrzlama, naprosto ne možete dobiti ako vratar ne skupi dvoznamenkasti broj obrana. Uz to i još nekoliko sitnica koje su u prvom poluvremenu štimale, a u drugom baš i ne, sada bismo bili finalisti.
Evidentno je da smo u drugom poluvremenu previše promašivali s krila. To su pozicije na kojima smo dosad tijekom turnira bili najsigurniji. Sinoć su, nažalost, zakazali kada je najviše trebalo. Štrlek je promašio dvije čiste šanse, Čupić također dvije plus sedmerac i tu je vjerojatno odlučena utakmica. Svakome se može dogoditi, sada je i na njih došao red da im lopta ne želi u gol. Velika šteta, dugo će za ovime žaliti.
Ne bih se toliko vadio na suce jer smo mogli pretpostaviti da će nekoliko lopti nategnuti na njihovu stranu. To je uobičajeno, ipak su igrali doma pred svojim navijačima i ni suci ne mogu biti 100 posto imuni na takvu atmosferu. Najviše me boli što smo sve imali u svojim rukama. Sami smo krivi što se to nije pretvorilo u pobjedu.
Naši su rukometaši na zadnjih nekoliko prvenstava pokazali da se mogu oporaviti nakon ovakvih poraza i da ih to neće psihološki potresti uoči borbe za treće mjesto. Vjerujem da će tako biti i ovog puta, očito su rezervirali te bronce, neka je osvoje i sutra. U svakom slučaju, ovaj će poraz još neko vrijeme boljeti, jer ako smo ikada trebali igrati u finalu, to je bilo na ovom Europskom prvenstvu.