Hrvatska, otkako je stekla neovisnost, ali i ranije dok je bila u okrilju Jugoslavije, imala je brojne sportske velikane, doslovno globalne zvijezde, ali je svega jedan jedini sportaš proglašen za najboljeg svih vremena.
Ta planetarna počast pripala je Ivanu Baliću, koji je po izboru IHF, to jest Svjetske rukometne federacije, 2010. izabran za number 1 svih vremena, to jest otkako se rukomet igra. Uz to je Balić, također po izboru IHF-a, izabran za igrača godine tri puta (2003., 2006. i 2007.).
Balić uopće ne mari za te počasti, “sve mi je kod matere, njoj to znači”, medalje, trofeje, plakete, priznanja čuvaju u roditeljskom domu. Otkako je napustio funkciju koordinatora reprezentacije, Balić se posvetio svome klubu.
- Akademija Balić-Metličić sad je klub, igramo u trećoj ligi, natječemo se i u konkurenciji kadeta - rekao mi je Ivan u kvartovskom kafiću.
Tako smo počeli razgovor koji je trajao dugo, možda i jedan sat, ali to nije bio živi dijalog, ono kad novinar puca pitanja, a sugovornik odgovara. Ne, jer Balića te priče za novine uglavnom gnjave, ne pati od veličine, nema potrebe plasirati u javnosti, ne želi govoriti o aktualnom trenutku našeg rukometa.
- Nemam potrebe, ne osjećam se komotno dok razgovaramo. Nisam čovjek s kočnicama, a ipak moram paziti što ću vam kazati. Razumijem vaš interes, pa i čitatelja, zanimljivo je, sigurno, da se zna što Balić misli o Europskom prvenstvu, kakve su šanse naše reprezentacije i tako dalje.
Pa kakve su nam šanse na ovom EP-u?
- Dobro je kazao Lino, šest pa i osam reprezentacija mogu osvojiti naslov prvaka Europe. Među njima je i naša. Osnovno je da nema ni jedne, ali baš niti jedne lakše utakmice. Pogotovo u našoj skupini.
Ipak, računa se da ćemo u drugu rundu s četiri osvojena boda?
- Ma sve su to nagađanja. Lako je kazati, treba dobiti...
Srbija na startu?
- Oni nisu loši, imaju dobrih igrača, ali nikako da im se reprezentacija posloži. To je za nas opasna utakmica i to zato jer je prva. Recimo da nam je treća po redu, bilo bi jednostavnije.
Svi je tretiraju kao posebnu?
- Rekao sam prva je, zato je posebna. A ne iz nekih drugih razloga kakve smo imali ranije. Nema potrebe Srbiju tretirati na poseban način, po meni su suparnik za respekt kao i druge momčadi.
Island?
- Imaju izvanrednog vratara, u polju nisu loši, uglavnom mladi igrači, bilo bi jako opasno kad bismo ih podcijenili.
Švedska?
- Šveđani su jaki, po meni uz Francusku najveći kandidati za naslov. Oni trče, zabijaju se, kako se kaže, u leđa.
Je li povratak Lina Červara pravi potez?
- Červar je izbornik pobjednik. Ima široki kadar, vratio je iskusne igrače. To je dobar potez, jer ti najiskusniji mogu podnijeti pritisak, odnosno u stanju su psihološki pomoći mladima. Imamo vrlo izjednačenu selekciju s dvojicom izvanrednih igrača, Duvnjakom i Cindrićem. Červar će znati rotirati ih, u nekim situacijama i odmarati.
U vaše vrijeme bilo je nategnutih odnosa s Červarom, pa i konflikata?
- Konflikata? Ne, nikad. Bilo je rasprava, on je neke stvari vidio na svoj način, ja na drugi. Međutim, uvijek je Červarova bila posljednja, bilo je kako je on tražio. Međutim, moram kazati da sam mu u nekim razmišljanjima pomogao, otvorio oči.
Rukomet danas?
- Držim da se gubi ljepota, da manjka kreacije, baš i nema nadigravanja, u prvom planu je snaga, nadjačavanje. Danas je sve manje napadanja praznog prostora. A taj element je najbitniji. Češće se igra, napada za sebe, a ne da se drugom omogući šut. Fali tih odigravanja s lijeva na desno, da se stvori matna, neobranjiva situacija.
Imamo li mi igrača za takvu igru, kako kažete, da stvara prostor za drugoga?
- Imamo, to je Cindrić. Govorio sam da zaslužuje više prostora još u Poljskoj. Sad se vidjelo koliko je Luka važan, rekao bih dragocjen. Vjerujem da će Duvnjak i on donositi prevagu našoj reprezentaciji.
Koliko vas je pogodilo to što više niste uz reprezentaciju?
- Kako nisam? Pa ja sam tu, uvijek uz reprezentaciju.
Ipak, niste baš involvirani uz nacionalnu momčad?
- Zadovoljan sam svojim položajem. Bavim se djecom, najprije svojom, imam kćer i dva sina. Okupiran sam s njima. Ali i s dječacima iz mojeg kluba. Gledam, proučavam, otkrivam koliko ih ima talentiranih. Ima djece... Doslovno uživam u tome kako upijaju, napreduju. Ono što nedostaje to su treneri, to je problem, mi se ne bavimo odgojem trenera.
Uz vas je u klubu Metličić, je li on model trenera kakvog želite?
- Ah, Metličić. On mi mnogo znači... Kao igrač bio je idealan, najbolji s kojim sam igrao. U obrani najmoćniji, zabijao je, asistirao, kužio je igru i igrao šezdeset minuta, gotovo bez predaha. Takav je i kao trener, neiscrpan, napredan.