Od fijaska do medalje, od agonije do olimpijske slave. Jakov Fak (30) u Pjongčangu je uskrsnuo kao feniks iz pepela i nakon osam godina ponovno stao na olimpijsko postolje, osvojivši srebro na 20 kilometara.
Puška je medalju ovaj put upucala Sloveniji, ali Mrkopalj slavi kao kada je iz Vancouvera 2010. stigla vijest o bronci. Fak je naplatio brojne pehove iz proteklih sezona i dokazao da je “čovjek za velike utrke”, kako ga je opisala RTV Slovenija.
Potisnuo je razočaravajuće nastupe u sprintu (23. mjesto) i dohvatnoj utrci (47.), pogodio svih 20 meta te na kraju zakasnio samo 5,5 sekundi za zlatom koje je otišlo Norvežaninu Johannesu Thingnesu Bøu. Rezultat vrijedan divljenja, podsjetnik da je u njegovim genima urezbaren šampionski trag.
- Presretan sam i zahvalan svima koji su mi pomogli. Isplatio se trud, stigli su plodovi rada i odricanja tijekom proteklih godina. Morao sam se sabrati nakon dva nesretna nastupa. Sad ću se prvo čuti sa svojom obitelji, a onda proslaviti uspjeh s ekipom. Ako ovako nastavimo, ne treba se bojati - glasila je prva Fakova izjava.
Samo tri dana ranije, njegovim olimpijskim kartonom dominirali su depresivni tonovi. U prvom pucanju na dohvatnoj utrci promašio je jednu metu, u drugom već dvije, a kada je shvatio da nema nikakve šanse za vrhunski plasman, zaustavio se i cijelu minutu razgovarao sa svojim trenerom Urošom Velepecom. Nakon toga promašio je još triput, u jednom trenutku je čak mislio da je diskvalificiran.
Usprkos svemu, Velepec je tiho upozoravao:
- U svojoj karijeri proživio je već toliko toga da će jednog dana imati što prepričavati djeci i unucima. Samo neka ostane miran, a pritisak prepusti drugima…
Što je trener poželio, Fak je ispunio. Dvojac već zna kako to funkcionira; zajedno su potpisali dva svjetska zlata (Ruhpolding 2012., Kontiolahti 2015.), isporučivali rezultate kad se to od njih očekivalo, ali i kad su ih mnogi bili skloni otpisati unaprijed. Ovaj put ruka nijednom nije zadrhtala, iako je Fak na početku utrke mislio da će biti puno kompliciranije.
- Nikako nisam mogao procijeniti svoj ritam u odnosu na ostale. Cijelo vrijeme sam bio u zaostatku za najbržima. Balansirao sam na tankom rubu i morao paziti da ne pretjeram.
Fak je pod slovensku zastavu prešao u ljeto 2010., pola godine nakon osvajanja jedine hrvatske olimpijske biatlonske medalje. Od tada nikad nije prestao ponavljati da je Hrvat sa slovenskom putovnicom i zbog toga se svakoj njegovoj medalji veselimo kao da je naša. Slovenija mu je pružila status, idealne uvjete za trening, stručni stožer, konkurenciju - sve ono što mu ovdje nisu mogli. Ili htjeli.
Lani ga je zadesila bakterijska upala pluća zbog koje je propustio većinu sezone, prije toga borio se s ozljedama, ali ni u jednom trenutku nije prestao vjerovati da će se vratiti tamo gdje mu je mjesto. U tome su ga bodrili supruga Matea, kćerkica Mila i roditelji Mario i Jasminka, za koje često ističe da su mu životni uzori.
Trener Velepec, čovjek “iza kulisa” koji je s Fakom nakon privremenog razlaza opet počeo raditi u travnju prošle godine, utrku na 20 km doživio je kao ultimativnu potvrdu njegove psihološke čvrstoće.
- Jakov je danas diplomirao. Ma ne diplomirao, doktorirao! Nakon onakve dvije teške utrke ostao je miran i pun samopouzdanja. Ako vjeruješ, onda ćeš uspjeti. A on nije prestao vjerovati. Kad bi Jakov bio djevojka, bio bi prava drama queen - nasmijao se Velepec u izjavi za slovenske medije.
- Žrtvovao je toliko vremena, prolio toliko krvi, znoja i suza, i pošteno je da mu se vratilo. Ni u jednom trenutku nije se dao smesti, čak ni kad smo mu se u utorak smijali na zajedničkoj večeri. Rekao nam je: ‘Samo vi radite bedaka od mene’. Sad nam je svima pokazao tko je…
Društvu na postolju uvelike je pomogla biatlonska legenda Martin Fourcade, koji je bio na najboljem putu prema novom zlatu, ali šokantno promašio zadnje dvije mete. Čak i da je pogodio još barem jednu, bio bi pobjednik. Ovako je otklizao na peto mjesto. Broncu je na kraju uzeo Austrijanac Dominik Landertinger.