Sanja Popović Gamma trenutačno je naša najstarija odbojkaška reprezentativka, u svibnju je navršila 35 godina. No, Sanja je svjetska marka, pa se klubovi i dan-danas otimaju za njezine usluge. Sada je potpisala za još jedan sjajan klub u Rumunjskoj.

- Alba Blaj, odličan klub, igrali su lani finale Kupa CEV-a, ali su osvojili naslov prvakinja Rumunjske pa će ponovno u Ligu prvakinja. Potpisala sam na jednu sezonu.

Kao korektor ili...?

- U principu kao primačica-pucačica, s time da me tamo može svašta dočekati, jer imaju mladu korektoricu, domaću igračicu, koja je još sklona oscilacijama, pa ću onda možda morati uskakati i na tu poziciju.

Nešto slično kao i u reprezentaciji, gdje ste došli na prvi dio priprema, za Europsku ligu, kao primačica-pucačica, no sada, za Europsko prvenstvo, ponovno ste na svojoj prirodnoj poziciji, na korektoru. Kako se snalazite u svemu tome?

- Ja sam prvenstveno korektorica, i to je moja pozicija, no znate kako je, ono si što treniraš, što ti je u glavi. Kad ubacim taj čip u glavu da sam primačica-pucačica, ja se s time dobro nosim, mogu to dobro odigrati. Najgore je zapravo kada treniraš jedno, a igraš drugo. Znala sam u više navrata “gasiti vatru”, i u reprezentaciji, ali i u klubovima, zadnji put u Dinamu iz Moskve kada se ozlijedila Košeleva.

Imam dosta iskustva

Ta je univerzalnost sreća za trenera, ali možda i malo muka za igračicu.

- Neki put je to dvosjekli mač, ali, srećom, nije bilo baš često. Najviše, zapravo, u repki, gdje sam dva ljeta trenirala kao korektor, a na kraju igrala primača, što je nezgodno, pogotovo kada ti glava nije u tome.

Ove ljetošnje šetnje s korektora na primača će vam, gledajući dugoročno, u klubu koristiti ili ne?

- Mislim da hoće, a i Darko Zakoč je trener koji me dobro poznaje, dvaput me već dosad zvao, tako da neće biti nikakvih problema. Uostalom, lakše je to meni, koja sa 35 godina ipak imam dosta iskustva, nego nekim mlađim curama koje još traže stabilizaciju na jednoj poziciji.

Kada je Sanja upala u reprezentaciju?

- Igrao se neki Jeljcin kup, 2004. godine, a onda 2005. na EP u Zagrebu, kada se Barbara Jelić vratila. Dosta, ha?

Kao 20-godišnjakinja, mlada, kao i ove djevojke danas s kojima igrate u reprezentaciji.

- Ma ove su još mlađe, mnoge nemaju ni 20.

Ronald Gorsic / CROPIX

Danas ste vi u statusu onih nekadašnjih reprezentativki koje su kod vas mladih izazivale strah i trepet, čak su kružile i neke priče da se baš nisu najbolje odnosile prema mlađim curama, da su bile vrlo stroge, u najmanju ruku...

- Jesu, jesu, ali ja sam im na tome zahvalna. Svi mi dođemo od doma k’o neke princezice, možda i razmažene od kuće, pa te onda udari realnost. Vidiš da nisi baš toliko dobra koliko misliš, i onda je dobro da je tu netko stariji da te nauči ponašanju. Znam da se priča da su bile i okrutne, ali nisu, vjerujte, sve je to imalo smisla. O.K., možda bi koja poneki put bila nervoznija, ali Bože moj, tko nema “onih” dana. Ali, mi starije danas nismo takve jer nam je, kao, žao tih mladih cura...

Brinu me oscilacije u igri

O.K., Sanja, ali - je li to dobro ili ne? Uostalom, proširimo priču, danas je s mlađim naraštajima problem s disciplinom i u školi, svuda...

- Znate što, danas su djevojke ipak dosta samouvjerenije nego prije. I ne govorim vam sada isključivo za reprezentaciju, nego općenito, u svim klubovima u kojima sam igrala imam takvo iskustvo. Zato koji put i ne treba dreknuti na njih na treningu, jer brže pokopčaju neke stvari, recimo - da ne možemo vježbu odraditi do kraja zbog nje. A i dotok informacija je danas drugačiji, sve im je dostupno, brže uče.

Kako vam izgleda naša reprezentacija sada, nakon Zlatne europske lige, a prije Europskog prvenstva? Naziru li se konture igre kakva bi vas i sve nas zadovoljila?

- Naziru se, kako ne. Pogotovo sada kad nam se priključila iskusna organizatorica igre Bernarda Brčić, s njom je to sada druga priča. Jesu mlade cure super, i Deak i Štimac, ali su još mlade. Kod Bernarde kao pucač točno znaš kakvu loptu možeš očekivati, kod mladih cura je to još uvijek nestalno. No, da imamo još puno prostora za napredak - imamo. Zapravo me malo zabrinjavaju te oscilacije koje još imamo tijekom igre, zbog kojih recimo u pripremnoj utakmici jedan set lagano dobijemo Slovačku, a onda nas one u sljedećem ostave na 10 poena!

Kakav nam je prijem servisa?

- Puno stabilniji otkako je Matea Ikić tu, iako su i ostale primačice dobre, posebno Mlinar, ali i oba libera, Sain i Božičević. No, tu baš vidim taj prostor za napredak. E da, baš mi je žao što nema Eme Strunjak zbog ozljede, on je baš sazrela u godinu dana, ful je napredovala i šteta što neće na EP.

Vaš odnos s izbornikom Danieleom Santarellijem bi opisali kao...?

- Super odnos, osjećam da ima poštovanje prema meni kao igračici, a to je nešto što ti ulijeva dodatno samopouzdanje. I ako netko kaže da to iskusnoj igračici i ne treba, nije u pravu, uvijek treba. Sve se dade dogovoriti s njim, zna kako igračicu izvući iz krize. Uostalom, pozvao me u reprezentaciju jer sam mu potrebna, tako me tretira i lijepo se osjećam.

Dosta nomadskog života

Kako vam izgleda naša skupina EP u Budimpešti?

- Odmah nakon ždrijeba bila sam jako zadovoljna skupinom, mislim da moramo biti među četiri koje idu u drugi krug. Još bolje među prve dvije, dobivaš lakše suparnice... Izbjegli smo u skupini glavne “monstrume”, iako su Nizozemska i Azerbajdžan u našoj skupini jako dobre ekipe, pogotovo Azerbajdžan koji je promijenio izbornika, došao je Talijan Caprara, suprug Irine Kirilove.

Gdje se vidite nakon neminovnog svršetka profesionalne karijere?

- Ne znam još. Ne bih voljela ići u trenere jer mi je već dosta tog nomadskog života, ali me nekako privlači rad s mladima. Vidim da ima dosta djevojaka koje su neupućene, pa bih im mogla tu pomoći, ali ne kao menadžer, to nikako. Recimo, organiziranje kampova, škola odbojke, to bih voljela, i to doma u Rijeci.