Marko Mamić bio je otkriće Svjetskog rukometnog prvenstva u Francuskoj. Kako za Hrvate, tako i za svjetsku scenu. Koliko je dobar prepoznao je i veliki Talant Dušebajev koji ga sljedeće sezone dovodi u Kielce.
Ipak, nije put lijevog vanjskog iz Garešnice išao uobičajenim putem. Moslavina, pa iznenađujući prelazak u Schaffhausen na rubu punoljetnosti i na kraju odlazak u Dunkerque gdje i danas igra.
- Prvo sam krenuo s nogometom kao i svaki klinac. U mom mjestu Garešnici nogomet je uvijek bio broj jedan i tako sam ja s nogometom krenuo jako mlad, negdje sa sedam godina. Svi prijatelji idu na nogomet, pa onda idem i ja. Uz to, moj se brat bavio i rukometom - započeo je Marko svoju priču o sportu kojim se danas bavi, a i on je jedan od onih koji je počeo uz zlatne iz Portugala.
- Tijekom ljeta sam uvijek išao na igralište i kada bih išao kući, prolazio bih pokraj dvorane. Brat je imao treninge pa sam ga išao gledati. Tu sam se ja njima malo ubacivao na trening, iako je bratova generacija bila četiri godine starija. Tako sam stekao i određenu ljubav prema rukometu, a i općenito volim sport.
Stalno sa starijima
U Garešnici dugo vremena nije postojala ekipa Markova godišta pa je igrao sa četiri ili dvije godine starijima od sebe što mu je donijelo brži napredak u karijeri.
- Jedno vrijeme sam trenirao i rukomet i nogomet. Trenirao sam sa ‘90. godištem jer u Garešnici nema puno djece mog godišta. Dosta sam s njima putovao na utakmice i na državna natjecanja. Kasnije se u Garešnici otvorila i selekcija ‘92. godišta i onda sam krenuo igrati s njima. Tek kasnije sam počeo igrati sa svojim, ‘94. godištem i odustao sam od nogometa u sedmom razredu jer mi je bilo teško. Odlučio sam se za rukomet i nakon što sam upisao gimnaziju, otišao sam u Kutinu. U kutinskoj Moslavini sam igrao i prvu ligu.
Igranje i treniranje sa starijima u tom razdoblju Marko smatra svojim velikim plusom.
- Pomoglo mi je puno što sam trenirao sa starijim igračima. Pogotovo u mlađim kategorijama gdje se osjeti kada netko uđe u pubertet. Oni su svi bili puno viši od mene, a za deset godina su ostali na istoj visini. Fizički sam se isto možda brže razvio, stekne se neka veća čvrstina, ali kad ranije kreneš trenirati, to ti jako puno znači - kazao je Mamić koji ima dva metra visine, no neobično je kasno počeo rasti.
- Tek sam u srednjoj školi počeo rasti, negdje u drugom razredu. Ne znam je li rukomet bio razlog, ali s godinama sam bio sve viši i viši. Svi su se čudili kako u jednoj godini mogu toliko narasti - rekao je Mamić kojega put nije odveo u Zagreb, kao što je to uobičajeno za talentirane klince već je iz Moslavine sa 18 godina prešao u švicarski Schaffhausen.
- U Moslavini sam napravio još jedan korak naprijed jer sam igrao jako puno utakmica. To je puno značilo za mene i moje samopouzdanje, za napredak u igri i tako sam došao do Švicarske, u Schaffhausen. Igrali su Ligu prvaka što me najviše motiviralo, a i druga je zemlja pa mi je to bio izazov. A i gledao sam ih u Ligi prvaka kad su igrali protiv Zagreba.
Prilagodba na Švicarsku prošla je odlično, a Marko je na kraju tamo proveo tri godine.
- Njemački jezik sam već učio u školi, tako da sam ga malo znao. Što se tiče jezika i nije bio veliki problem. Nisam ga znao toliko dobro, ali zapravo mi je veći problem bio kad sam kasnije otišao u Francusku.
A rukometni teren?
- Za mjesec dana sam pohvatao konce u klubu. Nije bilo problema, bio sam spreman u glavi, bio sam svjestan toga da će mi biti jako teško i na kraju nisam bio svjestan toga da mi je bilo teško. Ima u Švicarskoj i puno naših ljudi, a pomogli su mi i suigrači i stvarno ti bude lakše. Ljudi u klubu su stvarno bili korektni u vezi sa svim i nikad nisam imao problema. Kada mi se išlo kući, pustili bi me, što mi je bilo super, ali eto, danas znam po pet mjeseci ne doći kući - konstatirao je Mamić, koji je u vrijeme odlaska u Schaffhausen dobio i poziv PPD Zagreba.
- Došao je poziv. Pregovarao sam i sa Zagrebom, ali ipak sam se odlučio na Schaffhausen jer sam u to vrijeme smatrao da mi može stvoriti bolji put. Bilo me i strah Zagreba jer sam čuo i dosta loših primjera kad igrače šalju na posudbu. Malo me to uplašilo i činilo nesigurnim zbog čega sam pomislio zašto otići u sredinu koja te čini nesigurnim.
Daleko od toga da je i u Švicarskoj sve uvijek bilo bajno, ali na kraju je Mamić kao jedan od rijetkih primjera pokazao kako se rukometna karijera može napraviti i bez igranja u najboljem hrvatskom klubu.
- Svjestan sam toga da nisam uvijek igrao na najvišoj razini, ali uvijek sam čekao trenutak, trenirao sam, učio od trenera i drugih igrača i dočekao sam priliku kada to mogu ispoljiti. Znam da sam mlad i ne treba se stvarati pritisak, ali opet treba biti ustrajan i vjerovati u to što radiš. U Švicarskoj sam imao odličnih i loših trenutaka kada sam bio stvarno tužan, ali sam vjerovao i to je najveća odlika svakog sportaša - a Mamić isto govori i za svoj sadašnji klub Dunkerque, gdje je otputovao jučer.
- To je zanimljiv dio moje karijere jer mi se u Dunkerqueu vratilo ono sjećanje iz mlađih liga. Sada tamo igram dosta sam, igram jako puno i puno utakmica, a liga je jaka i to me fizički diglo te sam podigao agresiju. Dunkerque je pozitivna sredina i dosta mi je pomogla u rukometnom razvitku.
U Francuskoj Mamića trenira Patrick Cazal koji je dva puta bio svjetski prvak s Francuskom (1995. i 2001).
- Dosta je miran trener. Imam odličan odnos s njim i nemam nikakvih problema. Kad netko puno griješi, onda je naravno ljut kao i svaki trener, ali sve u svemu imamo odličnu suradnju. Ove godine u ligi ne stojimo baš dobro, a razlog tome je loš roster. Nemamo puno igrača, mnogo ih je otišlo, a nismo ih puno doveli, no to je sad problem kluba. Dajem sve od sebe i žao mi je kad izgubimo, ali ne želim se zadovoljavati gubicima. Napravit ću sve da pobijedimo, ali ne može se uvijek glavom kroz zid i ako ekipa nije na svom vrhuncu pokušaš samo dati sve od sebe - realan je Marko koji će od sljedeće godine igrati u redovima poljskog prvaka Kielca.
- Jako mi je drago i osjećam da sam trebao otići u neki veliki klub. Sretan sam što ću sljedeće sezone igrati za Kielce i to će mi donijeti jedan veliki iskorak u daljnjoj karijeri.
Razgovori o svemu
Sa Željkom Babićem surađivao je u mlađim kategorijama te seniorskoj selekciji, a za sad već bivšeg izbornika ima samo riječi hvale, i to ne samo na rukometnom parketu.
- Mi smo zajedno počeli raditi u mlađim kategorijama, bio nam je pomoćni pa glavni trener i znamo se od prije. Imamo kontakte od kada sam ja zapravo bio klinac i sada smo opet bili skupa u reprezentaciji. Bili smo stvarno puno skupa i čovjek može od njega puno naučiti. Bio je 100 posto u rukometu. Svaki trener radi greške i pozitivne stvari, ali sve u svemu, za njega ja osobno mogu reći da je kod mene digao rukomet i shvaćanje rukometa kao sporta na jednu višu razinu.
Ali nije Mamića sad već bivši izbornik oduševio samo rukometnom materijom.
- Rukomet i odnose u ekipi mogu usporediti s vanjskim životom i kada pričamo na sastancima, ne razgovaramo samo o rukometu, nego o svemu. Stvarno mi je puno pomogao i odgojno i u shvaćanju rukometa i života.
Igrači najbolje znaju koji trener koliko zna i kakav je, tu su prevare nemoguće.
- Ja samo znam da dvije godine radimo s njim i ja osobno osjećam napredak. To je po meni najbitnije. A sad, hoće li se nešto promijeniti na bolje dolaskom drugog trenera i što bi bilo da je netko drugi igrao u utakmici za broncu... Sada se ništa ne zna, ali vidjet ćemo rezultate. Ljudi iz Saveza su odlučili povući poteze za koje misle da će biti bolji, a na meni je da samo da vjerujem u to i nadam se da će biti bolje.
Vratio se malo Marko i na ono što je ostvareno u Francuskoj...
- Mi kao Hrvatska uvijek idemo na medalju, svi to očekuju od nas i mi smo svjesni toga. Ali isto tako smo bili svjesni da imamo mladu ekipu koja ima puno ozljeda i znali smo da će biti teško. S onim igračima koje smo imali, išli smo na sve ili ništa. Mi uvijek očekujemo finale, ali realno, kad staneš sa strane, kad vidiš ostale reprezentacije i koliko su oni dugo zajedno, ipak ne možemo biti prepotentni. Ulaskom u polufinale bili smo sretni jer smo znali da smo zaslužili. U igri smo osjetili da smo bolji od ekipa u završnici natjecanja, ali svaki sport je kompleksan. Na kraju sam zadovoljan četvrtim mjestom.
Červar na televiziji
Mamić je briljirao protiv Španjolske, a njegovih je devet pogodaka (pogotovo osam u prvom poluvremenu) trasiralo je put prema polufinalu.
- Otvorilo mi se u toj utakmici. Svjestan sam bio uloga te sam igrao kao da mi je zadnja utakmica. I taktiku smo malo promijenili za nas šutere. To sam super iskoristio i meni je drago samo da smo pobijedili. Znam da to mogu, ali ima puno faktora, način igre i taktika, no kada se pruži prilika sve će doći - kazao je Marko koji ne zna puno o jednom od najvećih kandidata za novog izbornika Lini Červaru.
- Ne mogu puno reći jer sam ga kao klinac gledao na televiziji. Sigurno je dobar trener ako je osvojio tolika zlata i vodio Metalurg koji je svojedobno bio vrhunski. Nikada nisam s njim imao kontakt niti odnos, zato ne mogu ništa više reći.
Ipak, jedno je sigurno. Cilj na Europskom prvenstvu u Hrvatskoj postavljen je jako visoko.
- Idemo na zlato. Zapravo moramo jer će biti veliki pritisak. Ali morat ćemo se naučiti nositi s time, a mislim da smo sad dokazali da imamo kvalitetu i možemo. Stvar je samo u tome u kakvom ćemo mi biti stanju. Sigurno da možemo - zaključio je Mamić koji kreće u nove klupske pobjede, sa samo dva dana odmora nakon SP-a u Francuskoj.
Nakon završene gimnazije u Kutini, Mamić se posvetio vlastitoj rukometnoj karijeri koja ga je odvela u Švicarsku, no, nije zaboravio na važnost obrazovanja.
- Bilo je teško, ali kad se napravi plan, sve se uspije. Trenirao sam tri puta tjedno i tata me stalno vozio na treninge u Kutinu. Utorkom, srijedom i četvrtkom sam išao na treninge, a ponedjeljkom i petkom sam odrađivao treninge samostalno u Garešnici. Između se uvijek nađe vremena za učenje, pratio sam dosta nastavu pa mi je i to pomoglo. Nisam zbog toga nešto previše morao učiti, a vikendom sam igrao utakmice. Nekad je bilo teško jer sam u subotu igrao s prvom ekipom, a nedjeljom s mlađim kadetima. Preko vikenda sam imao tri ili četiri utakmice. Sad kad gledam, drago mi je zbog toga. Nekada sam znao biti strgan nakon tog vikenda, ali kad si mlad, to ne osjetiš previše - kazao je Marko, koji se nastavio obrazovati.
- Ove godine sam upisao Aspiru, visoku školu za sportski i turistički menadžment, u Splitu. Upisao sam na ljeto, ali nikako da uhvatim priliku da odem do škole. Pratim nastavu preko webinara i Skypea. Kada sam u Francuskoj, to je jedini fakultet koji mi omogućuje takav način studiranja. Imaju dosta obzira prema studentima koji se bave sportom, surađuju s Hrvatskim olimpijskim odborom, što me i dovelo do njih.