Igora Čerenšeka hrvatska se sportska javnost sjeća iz njegovih plivačkih dana. Prije 12 i pol godina je bio na Olimpijskim igrama u Ateni, član štafete 4x100 metara, višegodišnji reprezentativac, sudionik europskih i svjetskih prvenstava. Uz sportsku je karijeru “gurao” istodobno i akademsku, diplomirao je psihologiju u SAD-u, na Sveučilištu Minnesota.
Posljednjih je tjedana Čerenšekovo ime ponovo bilo, ako ne baš u središtu sportske pozornosti, ono barem zamijećeno. Bio je u stožeru smijenjenog izbornika Željka Babića.
- U načelu, nisam dugo radio s rukometašima, samo mjesec dana, neposredno prije i tijekom Svjetskog prvenstva - govori Čerenšek.
Kad pukneš - pukneš
- Nisam bio s njima na OI, premda sam bio u Riju, ali zbog Damira Martina, Ivana Horvata i Filipa Ivića. S njima sam pojedinačno radio, makar Ivić na kraju nije zaigrao. Još nešto želim naglasiti. Nisam radio i nikada ne radim samo ja, već ravnopravno s kolegicom Anom Kotzmuth. To je naš sustav rada, dvoje psihologa i jedan sportaš. Jedinstven u Europi, mi ga prvi prakticiramo - naglašava naš sugovornik.
Slovenia - Croatia - HIGHLIGHTS
Posvetimo se rukometu i vašem stručnom dijelu. U raščlambama nakon SP-a znao se spomenuti i psihološki moment, a u vezi s očitim padom u igri naše reprezentacije protiv Norveške i Slovenije. Je li on bio isključivo psihološke naravi, pitanje mentalne snage, koncentracije?
- Ne bih rekao, odnosno, upravo suprotno. Dokaz tome je naš ulazak u produžetak protiv Norveške. Unatoč promašenom sedmercu i kada se u takvim okolnostima očekuje psihički pad, momčad je reagirala sjajno i povela dva razlike. Kada govorimo o posljednje dvije utakmice, psihologija nije imala vezu s tim padom, već nešto drugo. U utakmici protiv Norveške su dečki dali apsolutno, ali apsolutno sve od sebe. Emotivno i fizički dali su svoj maksimum. Na tu sam utakmicu najviše ponosan. Međutim, ta se utakmica odrazila na sljedeću, protiv Slovenije. Opet sam ponosan na način kako smo ušli u nju. Sad govorim o psihološkom gledištu, ne rukometnom, jer tu nisam stručan.
Što se onda dogodilo u drugom poluvremenu, u posljednjih 10-ak minuta?
- Jako sam dugo u sportu i dolazim iz sporta u kojem je tjelesna sprema od iznimne važnosti. Plivanje je primarno kondicijski sport. Znam što znači posljednjih 25 metara. Uz svu volju ovog svijeta, ali posljednjih 25 metara ako si puk’o, puk’o si. Možete htjeti, ali ako vas ne slušaju noge i ruke, ne ide. Onaj tko u sportu nije osobno iskusio što znači kad tijelo otkaže, ne zna o čemu govorim. U tomu je 90% razloga onog što se dogodilo pri kraju utakmice sa Slovenijom. Dečki su počeli fizički padati i prije tih posljednjih 10-ak minuta o kojima se govori. Bio sam dva metra od aut-crte, znam što govorim, vidio sam što se događa i posljednjih 15 minuta bio sam baš zabrinut. Vidio sam koliko se teško kreću. Nije bila limitirana glava, već tijelo.
Kraj bolji od početka
Spomenuli ste da je 90% razloga u umoru. Što ćemo s onih 10%?
- Teško mi je reći. Njih je na terenu puno, pitanje je sad što je koga zasmetalo, što se svakomu događalo. Teško je odgonetnuti. Ponavljam, mislim da je umor bio presudan. Ako ćemo psihološki gledati, čak mislim da je kraj SP-a bio bolji od početka. Dečki su se psihološki dizali kroz prvenstvo.
Koliko je cijela ta reprezentacija skladna, koliko je u njoj kohezije?
- Neki sam dan objavio status na facebooku. Oni su iznimna momčad. Radio sam s puno igrača iz različitih klubova, pa i reprezentacija, ali rijetko, stvarno rijetko sam vidio bolju i veću privrženost, bliskost kao što je bio sad slučaj s rukometnom reprezentacijom. Kako između igrača, tako između igrača i stožera, svih. Stavljam ruku u vatru za to.