OTIŠAO U AMERIKU

NAŠE GORE LIST PLIVA ZA SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE 'Otac me odgajao baš naglašeno u tom hrvatskom duhu, po hrvatskim običajima, izuzev što...'

Piše: Dean BauerObjavljeno: 28. srpanj 2017. 19:23

Čudna situacija u mix-zoni. Za čitatelje koji ne znaju, to je onaj prostor u dvorani, stadionu, bazenu u kojem novinari čekaju sportaše za prve izjave, komentar, ali zašto ne, može i malo duži razgovor. Dakle, u mix-zoni budimpeštanske Duna Arene, čekali smo našeg Antona Lončara.

Malo preciznije, Antona Louieja Lončara. Upravo je plivao 100 leđno. Da vas ne “muljamo”, iskreno, nikada u životu dečka vidjeli nismo! Doduše, i nije ništa čudno jer je rođen i živi u Americi. Pomno smo pregledali fotografije, čisto da ga znamo prepoznati, ali za svaki slučaj učinili smo još nešto...

Na komadu papira napisasmo “Anton Loncar CRO”. Znate, kao ono kada službeni vozač čeka u zračnoj luci nekog gosta. Velimo, malo smiješna situacija, makar... Nije nam trebalo! Prepoznali smo ga!

Otac iz Bjelovara

Malo po izgledu, a dodatno i po crvenoj kapici s natpisom CRO koju je držao u ruci. Da, imao je i natpis CRO na kostimu, donji dio.

- Anton! Anton! - neprilično za mix-zonu, povikasmo jer mali Lončar nije navikao da ga itko ikada ikoji novinar traži.

Sad je on čudom gledao u nekog tipa s akreditacijom i papirom s njegovim imenom. Već smo vidjeli u njegovim očima, “to mora da je doping-kontrola”.

Kada smo mu rekli Sportske novosti, gledao nas je još bljeđe. Kada smo mu rekli da smo iz Hrvatske, e... tu je već kliknuo!

Možemo li na hrvatskom ili...

- Well, you know...

Yes, I know. Dakle, naš Anton ne razumije ni riječ hrvatskog. Njegova priča je počela 15. siječnja 1996. Tada se rodio u Hillsborou, u saveznoj državi Oregon. U Budimpešti je bio jedan od trojice hrvatskih plivača na Svjetskom prvenstvu, a veza s Hrvatskom je...

- Moj je otac Hrvat. Rođen je u Bjelovaru, a pohađao je koledž u Engleskoj i ondje upoznao moju mamu, ona je Amerikanka. Zaljubili su se, završili koledž i preselili se u SAD. Onda sam došao ja.

Domovinu svojeg oca je posjećivao i prije nego što je postao hrvatski reprezentativac.

- Skoro smo svako ljeto odlazili u Hrvatsku. Najmanje u Bjelovar, već uglavnom u Rijeku i okolicu jer imamo ondje neke rođake. Uostalom, tu je onda i poveznica s Plivačkim klubom Primorje čiji sam član.

Kada ste postali Hrvatom odnosno dobili naše državljanstvo?

- Nema davno, ali to je bio dosta dugačak proces. Prije godinu dana sam dobio državljanstvo Hrvatske, tako da sam već nastupao za Hrvatsku na EP u Londonu prošle godine, zatim na SP u 25-metarskim bazenima u Windsoru i sada ovdje u Budimpešti, na Svjetskom prvenstvu. Ovo je čudesno! Možeš samo napredovati - veli Anton naočigled uzbuđen veličinama oko njega.

Na spomenutom EP u Londonu, bio je na 100 leđno 26-ti, na 200 leđno 19-ti. Najbolji Hrvat u biti.

Vino, hrana, darovi...

- Imam ja nekih ciljeva u životu, onom plivačkom. Prvo, postaviti hrvatske rekorde na 100 i 200 leđno, a kada bih uspio i na dužim prugama, to bi bilo neopisivo. Zatim želim u Tokio na Olimpijske igre, predstavljati Hrvatsku najbolje što znam.

Što u biti znate o Hrvatskoj? U redu, otac vam je Hrvat i dolazili ste kao dijete, ali ne govorite jezik, koliko uopće poznajete kulturu, mentalitet, nešto najbitnije iz povijesti...?

- Otac me odgajao baš naglašeno u tom hrvatskom duhu, po hrvatskim običajima, izuzev što nisam naučio jezik. Još. Ono što me oduševljava u hrvatskom načinu života i po čemu se razlikuje od američkog je gostoprimstvo. U Hrvatskoj je sasvim normalno dolaziti u posjete jedni drugima doma, rodbini, prijateljima. Pa onda donesete neki poklončić, bocu vina recimo i uvijek ta okupljanja znače i obilje hrane na stolu. U Americi to ne postoji. Možda zvuči čudno, ali osjećam se više doma kada sam u Hrvatskoj nego u SAD. Nakon studija planiram doći u Hrvatsku na godinu-dvije. Ondje bi trenirao, nastavio učiti hrvatski.

Sljedeći put - hrvatski

Pretpostavljamo da vam je onda otac ponosan, sada kada mu sin nastupa pod zastavom njegove, sada i vaše domovine.

- Wow, još kako. On me jako i snažno podupire. Nikad mi nije rekao da nešto “moram”, pa tako niti da “moram plivati za Hrvatsku”. Ne, to je bila moja odluka, želja.

Anton studira na Sveučilištu u Denveru. Možete zamisliti kakvi su sportski uvjeti, pa tako i plivački na američkim sveučilištima. Med i mlijeko, ali ipak... kako je sada hrvatski reprezentativac, prima li ikakvu pozornost, brigu i iz Hrvatskog plivačkog saveza?

- Ako mislite na novac, ne, ali niti sam pitao, tražio, niti trebam. Ja imam stipendiju za svoje studiranje, svi moji treneri su u Denveru, ali treneri iz Denvera su u kontaktu, sreli se i s hrvatskim trenerima. Dakle, znaju što i kako radim, po kojem programu.

Sljedeći dulji razgovor dogovorili smo za godinu dana. Neće nam trebati više ni fotografija u džepu, ni papir s imenom, ali... Sljedeći puta ćemo razgovarati na hrvatskom. Anton je obećao.

Linker
20. srpanj 2024 10:32