Matthias Hangst Bongarts/Getty Images
BITI SAM U REDAKCIJI

NEOVISNO O TOME TKO SMO I KOLIKO ZARAĐUJEMO, SADA JE VAŽNO SAMO JEDNO - PRATI RUKE! Moramo se vratiti, sportaši na terene, novinari na svoja mjesta

Piše: Patrik MršnikObjavljeno: 19. ožujak 2020. 10:12

Trebao je to biti - utorak za pamćenje. Zamisli, dođeš u popodnevnu smjenu na Sportske, pozdraviš drage ljude i pitaš ih: Večeras gledamo tekmu? Čovječe, City - Real. Uzvrat u kojem kraljevski klub bez Edena Hazarda i još pokoje važne karike u lancu mora ganjati suspendirane Građane. Jednima o niti visi sudbina koja je zadesila Liverpool, europskog prvaka nakon njih, a za druge je uopće upitno hoće li sljedeće sezone igrati među najjačima.

Doduše, kad čovjek to pogleda s današnjeg stanovišta, pitanje je hoće li uopće itko išta igrati sljedeće sezone. Hoće li je uopće biti, i u jednom sportu?

Jedan virus, kodnog mu imena SARS-CoV-2 i jedna bolest njime uzrokovana, a zove se Covid-19 odnijeli su mi sve. Meni, okorjelom sportskom fanatiku koji je za vrijeme svog mladog života pogledao, što s lica mjesta, što putem TV-prijamnika i ostalih medija, brdo toga. Budući da se honorarno bavim i poslom televizijskog komentatora na jednoj našoj specijaliziranoj platformi, ovi dani su za mene - pokora. Netko nas je sve kaznio, netko viši i veći od sporta samog. A mislili smo da je sport na pijedestalu svetosti, nečeg nedohvatnog. Nažalost, nije.

Sport je samo medij, baš kao što je to i taj prokleti TV-prijamnik, koji djecu odvaja od sporta. Jedno uz drugo ne ide, ali se ipak može upariti kada je u sredini nešto treće. Otkako su stari Feničani izumili novac, o svemu se i u svako doba možemo dogovoriti. Novac će jedini nastaviti svoj put "u vrijeme korone", ali njegov tok prema sportu bit će preusmjeren u neke druge blagajne.

Barcelona's Argentine forward Lionel Messi (L) celebrates with Barcelona's Chilean midfielder Arturo Vidal and Barcelona's Spanish defender Jordi Alba after scoring a goal during the Spanish league football match between FC Barcelona and Real Sociedad at the Camp Nou stadium in Barcelona on March 7, 2020. (Photo by LLUIS GENE / AFP)
LLUIS GENE AFP

Nećemo, ipak, o novcu. Nismo zato na portalu najčitanijeg sportskog medija u državi koja se svojski uhvatila u koštac s novim globalnim problemom. Sport je, ipak i u njoj paraliziran. Ne znamo, a to bi znali, je li Dinamo bliže osvajanju naslova prvaka i može li i dalje funkcionirati bez suspendiranog trenera Bjelice. Nije poznato niti to bi li košarkaši Zadra smogli snage i pobijedili usred Beograda tu moćnu euroligašku Crvenu zvezdu... Bili bi to bodovi spasa, iako, ne znamo niti to, jesu li Krka i Mega igrali onako kako bi to Jupe i Tornado željeli.

Baš je tu košarku, neki neotkriveni oblik SARS-a, kako mu to i ime govori, zahvatio kad je najmanje trebalo. Zadnje kolo domaće lige također nije odigrano. Nisam gledao svoje Škrljevo u Ciboni, nema ni rukometa, nema vaterpola, nema ničeg. Sve je stalo, kao da je netko viši i veći od sporta samog jednostavno, svjetlo ugasio sjekirom.

Zadar, 130220
Dvorana Kresimir Cosic. Utakmica polufinala Kupa Kresimira Cosica izmedju KK Cibona i KK Gorica.
Na fotografiji: Roko Prkacin.
Foto: Luka Gerlanc / CROPIX
Foto: Luka Gerlanc / CROPIX

Gledati sportske dokumentarce odbio sam, baš zato što svijet svakog dana ispisuje neke nove arhivske materijale od kojih bi se, baš na dnevnoj bazi mogao režirati kakav dobar komad na celuloidnoj vrpci. Svaka utakmica Luke Dončića je dokumentarac, baš kao i pogodak Cristiana Ronalda, dribling Lea Messija ili slavlje Alexa Ovečkina, kojeg je korona zaustavila na putu ka besmrtnosti Waynea Gretzkog. Bio bi ga stigao po broju golova, ali sad već vrijeme leti...

Da nam je netko prije mjesec dana rekao da će nam glavna mantra, neovisno o tome što smo, tko smo, gdje radimo i koliko zarađujemo biti - perite ruke, vjerojatno bismo s podsmjehom gledali u lice takvog čovjeka. Sada nam ipak, netko viši i veći od sporta samog to i poručuje. Perite ruke. Moramo se vratiti. Sportašice i sportaši na borilišta, novinari na svoja mjesta pored terena. Nedostaje mi teren. Kad na ekranu piše uživo, kad se čuje glas iz komentatorske kabine.

Najgore je što ne znamo - dokle će sve ovo skupa trajati, kao i to što si još nismo obećali da ćemo napuniti tribine Maksimira, Poljuda, Rujevice, Kranjčevićeve, Tornja, Višnjika, Gruža... Jednom kad sve bude kao prije. Moramo to učiniti. Do tada, perite ruke.

Linker
22. svibanj 2024 17:37