Hrvatska nakon osam godina i zlata Sandre Perković u Novom Sadu, ponovo ima europsko juniorsko zlato u atletici. Čak 23. medalju s juniorskih EP-a Hrvatskoj je jučer u talijanskom Grossetu nevjerojatnom utrkom na 800 metara donio Marino Bloudek. Sjajni virovitički gimnazijalac koji je prije samo šest dana (18. srpnja) proslavio 18. rođendan osvojio je kraljevsku disciplinu sa 1:48.70.
- Osvojio sam ovo zlato srcem i glavom. Ovo je nevjerojatno - bio je u šoku Bloudek nakon finala.
- Doista sam se jako dobro osjećao, pogotovo u posljednjih nekoliko metara kada mi je Britanac Markhim Lonsdale došao jako blizu. U tom trenutku krenuo sam još brže i dao sve što sam imao. Ma, ovo zlato je nevjerojatno!
Britanac je na kraju došao do srebra sa 1:48.82, dok je Irac John Fitzsimons brončani (1:49.15).
- Mogao sam podnijeti utrku na toj razini, ali jednostavno, Bloudek je ovaj put bio jači od mene - naklonio se našem Marinu i favorizirani Lonsdale, koji je u Grosseto došao sa “strašnih” 1:46.97.
- Počeo sam svoj pohod 200 metara prije kraja, pokušavao uhvatiti Bloudeka, ali on se cijelo vrijeme savršeno branio. Ma, nemam se pravo žaliti, danas je igrao bolje od mene.
10 godina u nogometu
“Igrao” je savršeno.
- Bio je veličanstven. Bez pogreške od prvog do posljednjeg metra - nahvalio je Marina i hrvatski izbornik Mladen Katalinić.
- Vjerujem da je ovo samo početak mojih velikih rezultata - najavio je Bloudek koji je prvu veliku medalju i opet zlatnu na 800 m osvojio prije dvije godine na Europskom olimpijskom festivalu mladih (EYOF) u Tbilisiju.
- Sljedeće godine čeka me Svjetsko juniorsko prvenstvo u finskom Tampereu. To će biti moj glavni zadatak. Za to ću se spremati.
I budite sigurni, i tamo će napadati postolje. Uporan je taj “mali” od 1,92 m. Uporan od kada je zagazio u sport. Doduše, prvo je zagazio u nogomet, a tek prije tri godine “slučajno se zaljubio u atletiku”.
- Deset godina bio sam u nogometu - ispričao nam je nedavno Marino svoju priču nakon što je četvrti put za redom osvojio Kros Sportskih novosti.
- Tata se bavio nogometom, prije njega i djed i nekako su i mene začarali. Mislim da mi je nogomet baš dobro išao.
Neki su ga nazivali i jednim od najtalentiranijih mladih nogometaša.
- Taman kad je došao poziv za Arsenalovu školu, kad je došla i ponuda Dinama, koju nisam prihvatio jer nisam još htio otići od kuće, iz Virovitice, na jednoj važnoj utakmici doživio sam tešku ozljedu. Slomio sam nogu, stradale su dvije kosti, slijedio je dug oporavak...
Ne baš onako dug kako su liječnici prognozirali jer uporni Marino šokirao ih je kada je nakon pet mjeseci potpuno normalno hodao.
- Ti mjeseci nisu bili laki, nisam išao u školu, bio sam na štakama, ali tata je jako puno radio sa mnom. Baš kao što me je dodatno trenirao nogomet, tako mi je i pomogao da se brže oporavim od ozljede.
Atletika mu ispunila san
Nakon što je ponovo prohodao, Marino se nije vratio nogometu. Uporni profesor tjelesnog Zlatko Tot nagovorio je njegove roditelje da se priključi atletici i nakon dugo vremena, roditelji su popustili. A i Marino, kojemu je manje od mjesec dana trebalo da na svom prvom natjecanju sve oduševi.
- Dogovorili smo se da trčim 1.000 m, ali nakon što sam osvojio srebro, trener mi kaže, “Marino, mogao bi sutra trčati i 3.000 m”. Rekao sam, “treneru, ali ja ne znam ni brojati 3.000 m, previše je to”. Na treningu nisam trčao više od 2.000 m, kako sad da trčim 3.000. Ali nije se dao, ponavljao je da ja to mogu i...
I osvojio je broncu.
- Odmah nakon toga pozvan sam u kadetsku reprezentaciju, kojoj sam u prvom nastupu donio broncu i, eto, tako sam se zavezao za atletiku.
Kaže “uvijek sam sanjao da ću biti sportaš, natjecati se u najjačim konkurencijama”.
- Atletika mi je ispunila taj san i baš uživam.
Trenira u parku
Uvijek, baš uvijek je tom dečku osmijeh na licu, a jučer ga je vidjela i cijela Europa. E, da samo znaju na kakav način je isklesano to zlato, u kakvim neuvjetima...
- Treniram u gradskom parku.
Da, ovaj zlatni 800-metraš trenira u parku.
- Imam tamo neku stazicu, koja doduše ima i šljunka i blata... Odemo i u staru vojarnu, tamo ima krug od 333 metra, iako ni to nije prava staza, ciglasta je. Kad radimo snagu onda odemo u dvoranu kod profesora tjelesnog. Ali ja sam zapravo zahvalan i za te uvjete. Više volim trenirati u takvim uvjetima a da sam uspješan kao sada, nego da imam sve, a nema rezultata. A uostalom, kad dođem u prave uvjete, na pravi tartan, kad obučem sprinterice, nema sretnijeg od mene. Jurim svom snagom po tim super stazama jer znam da taj gušt kratko traje i da ću se već sutra morati vratiti u svoj park. Zato uživam dok mogu.
Baš kao jučer u Grossetu. O, kako je uživao...