Manje od tri dana. Toliko je bilo potrebno od trenutka izglasavanja u Saboru (prošli petak u 12.00 sati) do prijepodneva u ponedjeljak, za početak provedbe jedne od mjera sadržanih u Zakonu o dopunama Zakona o sportu Republike Hrvatske.
Prvo je u petak, u samo 6-7 sati Zakon izglasovan, potpisan od predsjednika države, te iste večeri objavljen u Narodnim novinama, te je time stupio na snagu. Jučer, ponedjeljak od 10 sati započele su prijave klubova, saveza i sportskih udruga za svoje zaposlenike, a kojima bi zaposlenici ostvarili pravo na isplatu minimalne plaće koju će im isplaćivati država, točnije Središnji državni ured za šport. Iznos je 3.250 kuna za ožujak, odnosno 4.000 kuna za travanj i na dalje. To je iznos minimalne plaće koju je usvojila Vlada RH.
Kako doznajemo iz SDUŠ-a, prvog dana prikupljanja prijava, a koje se obavljaju putem mrežne stranice SDUŠ-a i ondje postavljene aplikacije, zaprimljeno je 30-ak prijava. Tomislav Družak, državni tajnik za šport je naglasio neposredno nakon izglasavanja Zakon u Saboru, kako bi trebalo proteći 2-3 dana od trenutka zaprimanja prijave do isplate novčanog iznosa. Operacionalizacijom ove mjere, neovisno što je ona na samom početku tek, u biti je zgotovljen prvi dio Vladinih poticaja sportu. Za njegovo, koliko-toliko preživljavanje, i za procijenjeno 3.000 zaposlenika. Od trenera, preko tajnika, oružara, čistačica, domara i koga će već svaki poslodavac u sportu staviti na svoj popis.
Mjera je to koju smo bespogovorno podupirali, držimo je dobrom kao svojevrsnu hitnu pomoć, te ju jasno pozdravljamo. No, jednako tako moramo nužno upozoriti i na još nešto. Nikako, ali baš nikako ne bi bilo dobro da na ovomu i stane. Vladi Republike Hrvatske se može zahvaliti, ali je se mora upoznati s činjenicom kako ovime ni približno nije sport spašen.
To nisu ‘nove’ kune
Mogli bismo ovu mjeru pojmiti tek kao “vatrogasnu”. Privremeno vatrogasnu jer je to kao da velik požar koji prijeti prerastanjem u katastrofalni, počnete gasiti s dvije kante vode. Naime, za ovu je mjeru osigurano oko 40 milijuna kuna, ali ne dodatnih sredstava iz Državnog proračuna, već iz onog iznosa koji je SDUŠ već ionako dobio, koji mu je namijenjen za sport u 2020. u vrijeme kada nije bilo nikakve naznake sadašnje “korona-kataklizme”.
To znači da država u biti nije posegnula na novim kunama, već je SDUŠ bio primoran prenamijeniti sredstva, pojednostavljeno novac za neke druge programe, natjecanja i projekte iz već prihvaćenih natječaja, samo prenamijeniti, natječaje poništiti.
Dalje, legitimnim je postaviti pitanje i što kada se potroši 40 milijuna kuna? One će dostajati za vjerojatno tri, možda, ali samo možda četiri mjeseca, no što će biti kasnije? A stanje u sportu neće procvjetati istog trenutka kada će početi treninzi ili utakmice. Sport je već sada teško oštećen, a za koji mjesec će biti bojimo se razoren. Tko će tada isplaćivati minimalac, kome će se tada unutar sporta oduzeti za taj neki novi minimalac i konačno, hoće li ga uopće i biti?
Kako izvesti selekciju?
Sadašnje rješenje države i SDUŠ-a koje, opet ponavljamo pozdravljamo, jednako tako nije idealno i pravedno. Vrlo je smislena bila odluka da svaki poslodavac za minimalac može prijaviti samo do 10 zaposlenika. Razumljivo jer ima primjerice nogometnih klubova, velikih pogona, koji imaju na plaći 50, 100, a neki i 400 zaposlenika. Ne računamo tu same sportaše.
I da, moralo se pronaći neko ograničenje, ali su u nezavidan položaj sada stavljeni neki klubovi koji su poradi vlastite uspješnosti zapošljavali i 13, 15, 20 zaposlenika. Onda se sustav urušio, ne zbog sporta već zbog korone, pa sada klubovi unutar sebe neke moraju prekrižiti. Kako sada odlučiti kojih će deset od, primjerice, 18 zaposlenih dobivati potporu, kako napraviti tu selekciju i što će biti s preostalih osam?
Dobro, svjesni smo svaka kriza ili ako baš hoćete “rat”, a borba protiv Covida-19 je i rat protiv virusa, nosi sam sobom i žrtve. Dakle da, bit će ih i svi sigurno neće biti spašeni. Međutim, valjalo bi razmisliti, tu mislimo na Vladu RH ma koliko smo svjesni teškoća u kojima se i oni nalaze, da ako želimo spasiti sport i 120.000 djece koji se njime bave, treniraju, da će Vlada prije ili kasnije morati posegnuti s dodatnim iznosom iz Državnog proračuna.
U suprotnom... cijeli će se sport amaterizirati, a posljedice će biti vrlo, vrlo teške. Ne samo u pogledu sportskih rezultata. O tom segmentu možemo drugom zgodom.