Hrvatske odbojkašice u srijedu ujutro, u 8 sati po hrvatskom vremenu, kreću u posebnu avanturu. Protiv Bugarske će odigrati svoju prvu utakmicu u Ligi nacija, odnosno skraćeno VNL (Volleyball Nations League), što je pak u svijetu odbojke najelitnije svakogodišnje natjecanje.
Društvo 16 najboljih reprezentacija svijeta Hrvatska je izborila prošloga ljeta osvajanjem Challengera Cupa, kojem smo bili i domaćini u Zadru. Nije tada, osim vjerojatno samih odbojkašica i stručnog stožera oko njih te ljudi iz našeg saveza, bilo puno onih koji su vjerovali da je tako nešto moguće, jer proteklih 20 godina hrvatska (ženska) odbojka bila je ipak daleko od svjetske elite. Međutim, domaći teren, tri odlične utakmice u nizu i naše igračice u svom najboljem izdanju, donijele su najveći uspjeh u 21. stoljeću.
Pri tome nam je sasvim jasno da govorimo samo o plasmanu u VNL, ni o kakvom pohodu na vrh, napadu na medalje ili sličnim maštarijama, kakve smo si mogli dopuštati tamo krajem 1990-ih s generacijom Barbare Jelić, Nataše Osmokrović, Marije Anzulović potpomognute naturaliziranim Ruskinjama, Kirilovom, Čebukinom, Sidorenko. Ali nakon puna dva desetljeća svojevrsne rezultatske hibernacije, i samo ulazak među 16 probranih reprezentacija itekako je velik i značajan.
Skromne i realne ambicije
Prije desetak mjeseci (Challenger je u Zadru odigran krajem srpnja) zvučalo je pomalo nadrealno da Hrvatska ulazi u VNL, ali sada je Liga nacija pred vratima. Za ono što se aktualna generacija prošle godine borila svim snagama i ono što su od trenutka nakon realizirane meč-lopte protiv Belgije u Višnjiku jedva čekale, sada će doista i igrati.
Rezultatske ambicije Hrvatske, međutim, svakako su skromne i realne. Nitko ne očekuje da se borimo s Brazilom, Kinom, Italijom - iako nije isključeno da na određeni dan priredimo iznenađenje - već ciljamo okršaje s reprezentacijama koje će se u donjem domu boriti za ostanak u VNL. Biti pretposljednji među pet reprezentacija koje su u krugu ispadanja, smatrat će se dobro odrađenim poslom i uspjehom.
U rosteru za prvi turnir u Nagoyi, u kojem je standardno 14 igračica, naših je čak 11 odbojkašica rođeno u 2000-ima, odnosno prosjek starosti svega je 22,1 godina. Dakle, samo su tri igračice rođene u 1990-ima, pri tome jedna od njih, Ema Strunjak, u rujnu 1999.
Dvije koje “kvare prosjek” jesu kapetanica (u izostanku Samante Fabris), Martina Šamadan, te Laura Miloš.
- Tko bi rekao da sam ja jedna od najstarijih i najiskusnijih u reprezentaciji - smije se 28-godišnja Porečanka.
- Još uvijek se više osjećam kao dijete, nikako ne toliko staro, kako me ove mlađe cure gledaju. Eto, prvi dan priprema u autobusu mi se Viktoria Trcol, koja je sada prvi put s nama u reprezentaciji, obratila s “vi” i baš sam se dobro nasmijala. Sada smo već ipak na “ti”, ha-ha.
Miloš je prije dvije godine na EP bila svojevrsno otkriće u našoj reprezentaciji, u kojoj je nije bilo nekoliko godina jer je u međuvremenu studirala u SAD-u, pa je pri tome nekako ispala s radara naših izbornika. Iako je, dakle, stažom i ona relativno kratko u nacionalnoj vrsti, po godinama, zajedno s Martinom Šamadan, spada među najiskusnije igračice. Koriste li onda one taj senioritet i za šefovanje mladim curama, podviknu li na njih, ako osjete potrebu za tim?
- Ja ne, volim to na blaži način rješavati. Jer sjećam se da, kad sam i ja bila tako mlada i kad sam ulazila u seniorsku reprezentaciju, dosta sam se bojala. Sama sam sebi napravila sliku o starijim reprezentativkama da su one strašne, nekakvi izvanzemaljci, a naravno da nisu bile, i automatski sam se osjećala “stisnuto”, ne posve ugodno i automatski nisam ni mogla davati najbolje od sebe. Zato čim vidim da su sada ove tu mlađe cure “stisnute”, pokušavam doći do njih, popričati, da one znaju da mogu razgovarati i sa mnom i sa svima ostalima kao s bilo kojom njihovom prijateljicom. A stvari oko autoriteta puštam Martini, jer ona ima karakter za to i zna se nositi s time, a da pri tome i dalje ostane u dobrim odnosima sa svim curama. Ona je prava osoba za to.
Diplomirana psihologinja
Kroz ove riječi iz Laure kao da izvire prava psihologinja?
- Ma ne bih ipak tako daleko otišla. Samo se tako osjećam i voljela bih da se i one osjećaju opušteno i da sve budemo OK, da mogu pitati za pomoć, savjet ili ili što drugo. Jer čim nisu opuštene, ne vrijedi to što radimo i treniramo.
Analogija sa psihologijom u ovom slučaju nije slučajna. Dapače, Miloš je diplomirana psihologinja, zvanje koje je stekla studiranjem u SAD-u, na Oral Roberts University u Tulsi (Oklahoma). Pa kad je tako, kako iz psihološkog kuta valja gledati prvu utakmicu u srijedu? Igramo je, naime, protiv Bugarske, koja nam je jedan od konkurenata u borbi za opstanak u VNL. Je li dobro igrati jako bitnu utakmicu odmah na startu, bez “zagrijavanja” ili bi bilo bolje odigrati par utakmica za uhvatiti ritam, no to bi onda bilo protiv jačih suparnica što znači da se pri tome riskira neka serija poraza, koja može negativno utjecati na ekipu, na izazivanje nesigurnosti i nervoze?
- U prvoj bismo utakmici, jer u nju ulazimo fizički potpuno svježi, trebali izgledati bolje. S mentalne je strane, pak, svaka utakmica ista, bez obzira je li to s Bugarskom, Brazilom, Dominikanskom Republikom ili SAD. Svi individualno moramo napraviti klik u glavi da razmišljamo samo o utakmici, kako odigrati taj dan, neovisno o tome tko je protivnik. Svaka igračica mora prije utakmice napraviti vizualizaciju, popričati sama sa sobom, a ono da s jačim ekipama igraš bolje, dok protiv slabijih potoneš, to su gluposti. To je sve kako si u glavi posložiš individualno.
Laura se, inače, cijelu prošlu sezonu u svom klubu, francuskom Paris St. Cloudu, družila s dvije bugarske reprezentativke - Marija Jordanova i Radostina Marinova - pa iz prve ruke može reći što nas čeka u utakmici u srijedu.
- Da, obje će cure također biti sada u Nagoyi. Jordanova igra na mojoj poziciji, primača, i s njom sam se stalno borila za mjesto u postavi. Mlada je, perspektivna, odlična, odlična igračica, 20 godina ima, ali samo raste i što više igra, to je bolja. Jako je jaka, u glavi i fizički, te će nam sigurno biti opasna s druge strane mreže. I tu je još Marinova, dijagonala, koja je nešto starija, 24 godine, ali je skočna i fizički moćna. S njima smo se, uostalom, kao klub borili za prvaka Francuske, konstantno bile na visokoj razini, a one su bile jedne od glavnih u svemu tome.
No, valjda im je pri rastanku u klubu u Francuskoj najavila da ne računaju na bodove u srijedu?
- Ha-ha, pa je, bilo je nekih malih podbadanja, ja sam se stalno nadmetala s njima, čak ako i fizički nisam mogla, a nadam se da ćemo se sada za bodove nametnuti i pokazati na terenu.
Inače, s klubom je Miloš kroz cijelu sezonu praktički držala drugo mjesto, ali onda u doigravanju nisu dugo potrajali.
- Pred kraj sezone imali smo problemčića s ozljedama. Ostali smo bez glavne srednjakinje, na čijim smo napadima dosta bazirali našu igru, pa smo morali malo prilagoditi taktiku i tu se nismo snašle pa smo na kraju za dlaku izgubile 3:2, 3:2 - opisala je Laura ispadanje od Pays d’Aix Venellesa, čiji dres inače nosi reprezentativna joj suigračica, Natalia Tomić.
Klupska sezona tako nije okončana sretno, kao što za Miloš nije ni individualno počela bajno.
- Imala sam na početku muke, jer sam došla nakon pet mjeseci u reprezentaciji, što je praktički kao još jedna cijela sezona, i u klub sam na jesen došla baš “rasturena”. Srećom, imala sam razumnog trenera koji mi je dopustio da se pomalo vraćam. Imale smo i dugačku klupu, pa je bilo cura koje su me mogle zamijeniti. Tako da sam na svoju igru došla tek tamo negdje pred kraj prošle godine i u siječnju. Na kraju je bilo dobro, no ne mogu reći da sam bila na razini na kakvoj želim i znam biti.
Nema nam važnih igračica
Ne nužno zbog toga, ali nakon godine u Parizu seli ipak u novi klub.
- Ostajem u Francuskoj, a idem u Beziers, mali gradić na jugu, kod Montpelliera prema granici sa Španjolskoj.
Dakle, nakon što je u francusku metropolu stigla poslije tri godine u Saint Raphaëla, mjestu na Azurnoj obali, sada je opet potražila destinaciju blizu mora? Razumljivo, iz Poreča je...
- Ma, to se samo tako poklopilo ha ha
Bilo bi, pak, lijepo da se u srijedu, na premijeri Hrvatske u Ligi nacija, poklopi i premijerna pobjeda.
- Nema nam nekih važnih igračica, dosta nam je mlada ekipa, ali idemo dati najbolje od sebe i pokazati svoju najbolju verziju, mentalno i fizički, pa ishod kakav bude, to je sve sport.