Završiti jedno poglavlje, i otvoriti novo, rekli bismo, nije ništa neuobičajeno. Ako je knjiga u pitanju. No, zatvoriti jedno poglavlje u životu, i otvoriti drugo, e to je već velika prekretnica. U životu, karijeri…
Lucija Mlinar, u svibnju 29-godišnjakinja, odlučila je ovih dana napraviti baš to - zatvoriti jedno poglavlje i otvoriti novo. U prijevodu na “sportski jezik”: okončati karijeru odbojkašice i posvetiti se privatnom životu.
- Nije ovo bila odluka preko noći, velike se odluke ne donose preko noći - odmah je istaknula Zagrepčanka, koja je niknula u mladostaškom inkubatoru u Domu odbojke Bojan Stranić.
Uvijek sam bila borac, ali...
S ovom odlukom je zapravo jasnije zašto nema njezina imena na nedavno objavljenom popisu izbornika Igora Arbutine. Posljednjih je godina Lucija bila stalno ime svakog reprezentativnog okupljanja, štoviše vrlo često i članica prve postave naše selekcije, no ovog je puta morala odbiti poziv izbornik Arbutine za skorašnji novi pripremni ciklus reprezentacije.
- Dugo sam u odbojci, s devet godina počela sam trenirati ovaj prekrasni sport i, na kraju, ostvarila puno osobnih snova. Mislim da sam došla do kraja puta, da više igrački nemam što dati odbojci, pa se sada želim ostvariti i na privatnom i poslovnom planu. Uvijek sam bila borac, no vidim da na terenu više nisam kakva sam bila i da je došlo vrijeme za odlazak - rekla je Mlinar.
Emocije su prisutne u svakoj njezinoj riječi, no dokaz koliko je duboko u sebi proživljavala ovu odluku, s kojom se svi veliki sportaši u jednom trenutku moraju suočiti, jest i činjenica da se vratila u same svoje početke i sjetila se onih trenera koji su je usmjerili u odbojku, a koji kasnije uvijek nekako ostanu u sjeni:
- Sjećam se svojih prvih trenerica kada sam došla u Dom odbojke, Marijete i Ines, kasnije me trenirao Nino Matjačić, a u seniorskom pogledu prvi me formirao tadašnji trener Mladosti Edo Klein. Bili su to prekrasni dani, nije bilo lako svakog dana odlaziti na treninge s drugog kraja grada, iz Maksimira do dvorane uz Savu, ali kada nešto voliš, kao što ja volim odbojku, doista ništa nije teško, i sve se stigne.
Ne može se tu a ne spomenuti njezina mlađa sestra Maša, odbojkašica Dinama, koja u svojim dobnim kategorijama (2007. godište) pokazuje veliki talent i pokazuje da će prezime Mlinar i dalje biti aktualno na dresu hrvatske reprezentacije.
- Maša je imala sreću da se pojavio klub Dinamo na Peščenici, pa joj je bilo lakše dolaziti na treninge, a tamo je i Nino Matjačić, koji je i meni bio trener. Kao što ja nisam nikada zažalila što sam izabrala Mladost, tako niti ona nije požalila što je u Dinamu. Imala je veliku želju da se možda negdje sretnemo i zajedno odigramo, ali to će ostati samo želja, jer je moja odluka o prestanku karijere čvrsta.
Vrijeme je, dakle, sumiranja karijere, što od utakmica, trofeja, nagrada, prvo pada na pamet?
- O, ima dosta toga, no prvo na pamet padaju Mediteranske igre 2013. u Mersinu i brončana medalja koju sam osvojila u dresu Hrvatske. Potom 2022. godina i osvajanje Challenger kupa u Zadru, s kojim smo izborile plasman u Ligu nacija (VNL), što je san svake odbojkašice. Mnoge odbojkašice sa zavidnim karijerama nisu se uspjele ostvariti u VNL-u. Od klupskih, pak, uspjeha pamtim Bekescabu, gdje smo osvojile MEVZA ligu i mađarski kup, pa njemački Dresdner u kojem smo osvojile Kup, jedino službeno natjecanje te sezone jer je potom krenula pandemija korona-virus. Ne, doista se ne mogu požaliti na karijeru, igrala sam na europskim i svjetskim prvenstvima, nakon Mladosti igrala u Švicarskoj, Belgiji, Mađarskoj, Njemačkoj, Italiji, Turskoj i na kraju, posljednju sezonu u Poljskoj.
Odbojka ostaje moja ljubav
Doista zavidna karijera vrijedna svakog respekta.
- Stvarno sam zadovoljna, jako, i ni za čim ne žalim. Kada samo pogledam, trenirala su me vrhunska odbojkaška imena, između ostalih i Davide Mazzanti, Daniele Santarelli i Ferhat Akbaš, trojac koji spada svakako u Top 5 najboljih trenera. Uostalom, tanka je granica uspjeha, i ne mjeri se uvijek nužno ostvarenim trofejima, iako sam ih dosta osvojila u karijeri, već je po meni ogroman uspjeh i to što mi je karijera trajala toliko dugo. Zahvalna sam na tome svim mojim trenerima, od mlađih dobnih selekcija do seniorskih sastava, svi su oni i te kako zaslužni za moju karijeru.
I, što sada, rekli ste da otvarate novo poglavlje i da se želite jednako uspješno ostvariti i na privatnom i poslovnom planu. Ima li tu mjesta i za odbojku?
- Naravno, to je moja ljubav i ostat će i dalje neizostavni dio mog života. U kojem smislu, i na koji način, prerano je govoriti, no otvorena sam za sve opcije. Iznimno cijenim rad ljudi u HOS-u, i prijašnjeg predsjednika, pokojnog Ante Bakovića, i sadašnjeg Frane Žanića, uvijek sam se odazivala na svaku akciju i imali smo skladne odnose. Naš Savez uvijek može računati na mene - rekla je na kraju intervjua za HOS, Lucija Mlinar, sada već bivša reprezentativka.
Njezin dres s brojem devet, koji je također izabrala i njezina sestra, otišao je u zasluženu mirovinu...