U ovom gradu nije bilo nikakvih problema - Raič na kavi u ukrajinskom Gorodoku sa suigračem, Bugarinom Nikolom Penčevim

 Privatni album
INTERVJU ZA SN

Istaknuti hrvatski reprezentativac odabrao - Ukrajinu: ‘Kažu da je ovo mjesto zadnja meta koju bi Rusi udarili‘

Dok u posljednjih godinu dana svi bježe iz Ukrajine, Ivan je odlučio krenuti u suprotnom smjeru
Piše: Ivan JelkićObjavljeno: 28. veljača 2023. 10:14

Hrvatski odbojkaš, naš dugogodišnji istaknuti reprezentativac, Ivan Raič, prošao je kroz karijeru 11 inozemnih klubova u osam različitih europskih država. Ove sezone za svoju 12. klupsku i devetu nacionalnu destinaciju izabrao je - Ukrajinu. Da, dok svi sportaši uglavnom odlaze iz ratom zahvaćene zemlje - nedavno se navršilo punih 12 mjeseci od začetka ruske agresije - Raič je, eto, odlučio krenuti u suprotnom smjeru.

- Kada sam dobio ponudu i sam sâm prvo rekao “nema šanse” - priča nam 33-godišnji Čapljinac, koji se afirmirao u zagrebačkoj Mladosti prije nego se još 2009. godine otisnuo na svoju odbojkašku odiseju.

- Prvo me zvao jedan poljski trener, koji je bio jedan od pomoćnika u našoj reprezentaciji za vrijeme izbornika Zaninija, iznio mi ponudu, ali stvarno nisam mislio da ću potpisati s obzirom na cijelu situaciju.

No, onda je krenuo malo istraživati, raspitivati se o klubu, razgovarati s ljudima o stanju u Ukrajini, o svim mogućim scenarijima i na kraju ipak promijenio mišljenje.

image

Raič je godinama bio neizostavan član hrvatske reprezentacije

RONALD GORSIC/CROPIX

- Došao sam i do Darija Srne, koji je s nogometašima Šahtara svo ovo vrijeme, i na koncu je njegovo mišljenje presudilo, odnosno on je na neki način dao “zeleno svjetlo” pa sam rekao “može, dolazim”.

Bliže Rumunjskoj

Ivan se javio iz Gorodoka, grada s otprilike 18 tisuća stanovnika i koji je baza njegova kluba, Epicentr-Podolyany, a najbliži veći grad, na pola sata vožnje automobilom, jest Hmeljnickij, za kojeg Wikipedia kaže da ima 275.000 žitelja. Sve je to, pak, smješteno u zapadnom dijelu Ukrajine i, da dobijete potpunu sliku, nešto malo bliže granici s Rumunjskom prema jugu (oko 220 km), nego li s Poljskom na zapadu (330 km).

Jedno od prvih pitanja je bilo, razumljivo, je li tamo sigurno, živi li se u strahu zbog rata?

- Ovdje sam od rujna prošle godine i otad nije bilo baš nikakvih problema, apsolutno je sve u redu. Razumljivo mi je kako se sve to prenosi preko medija, ali od mene je prva crta bojišnice udaljena 700-800 kilometara. Bio sam premali, ali pričali su mi da kad je bio naš, Domovinski rat, da se kupalo na moru svega 50 kilometara od prve linije, tako da... OK, sad je ovo druga priča, ali u ovom dijelu Ukrajine život se normalno odvija, djeca idu u školu, trgovine su otvorene, ljudi su na ulicama... Naravno, kada je sve bilo počelo prije godinu dana bilo je i ovdje straha i panike, stranci su usred noći bježali iako nije bilo nikakve neposredne opasnosti. No, vjerujem da u tom prvom trenutku ne znaš hoće li početi sutra rakete padati, hoće li baciti nuklearnu bombu... Sada se, međutim, zna da bi Rusima trebalo 3-4 mjeseca da dođu do ovdje, čak i da krenu svim silama.

Sve manje uzbuna

Sve to donekle je umirujuće saznanje, pa je, priča Raič, stoga i svakodnevica u Hmeljnickom relativno bezbrižna.

- Zapravo se govori kako je ovo valjda zadnja meta na koju bi Rusi “udarili”. Makar, i ovdje se oglašavaju zračne uzbune svako malo, ali još ni jednom nisam morao ići u sklonište. Kako se u ovom gradu nikada ništa nije dogodilo, tako su se ljudi valjda odvikli od toga. Trebali bi u skloništa kad se začuje sirena, ali... Jednom, još na početku kad smo došli, suigrač iz kluba, Bugarin Nikola Penčev, i ja bili smo na kavi u gradu kada se oglasila sirena. Pogledali smo se, pogledali okolo, a nitko oko nas nije ni trepnuo na uzbunu. Svi su oko nas doslovce nastavili dalje kao da se ništa ne događa, djeca se nastavila igrati, neka žena bezbrižno šetala s djetetom u kolicima... Pomislio sam, “ako ni oni strahuju, neću onda ni ja”. Postoji inače i aplikacija za mobitele pa kad se pojavi potencijalna opasnost šalju notifikacije po oblastima. U početku je bilo opreza, ali onda s vremenom valjda kao da su se ljudi opustili... Uostalom, sada je i sve manje tih obavijesti i uzbuna jer valjda i ta zračna obrana koju su Ukrajinci dobili, djeluje bolje - govori odbojkaš.

- Bila je i priča da će za godišnjicu početka rata, Rusi napasti jače nego ikad, ali ispalo da je to bio skoro najmirniji dan, bez sirena, uzbuna.

image

Ivan (skroz desno) u slavlju sa suigračima iz kluba Epicentr-Podolyany nakon osvojenog Kupa u prosincu

Ipak, zlu ne trebalo, postoji li kakav sigurnosni plan, dođe li do potrebe za skloništima ili evakuacijom?

- Imamo našu sportsku dvoranu koja je jako dobro opremljena, pa ima i bunker i svoj generator. Inače je u sklopu dvorane i hotel, odnosno sobe gdje se može spavati, tu je i restoran, kantina gdje možemo jesti. Kako je znalo biti redukcije struje, isključivala bi se po 3-4 sata, iz kluba su nam rekli da ako treba, možemo biti u dvorani u tom razdoblju i radi hrane i struje. Hmeljnickij, inače, ima i jednu od jačih elektrana u državi, pa kad su problemi s manjkom struje, jer gađaju energetske mreže i elektrane, odavde se “posuđuje” struja u dijelove Ukrajine gdje treba.

Otac dvoje djece

Raič je oženjen i otac dvoje djece, kako su oni pa i šira obitelj reagirali kada su čuli da ide igrati u državu u kojoj traje rat i oko koje svakodnevno stižu uglavnom loše, negativne vijesti?

- Na prvu nisu bili oduševljeni jer reagirali su slično kao i ja kad sam čuo “Ukrajina”. Jer sve je bila nepoznanica, nisam znao gdje dolazim i na što. Međutim, kako je sve OK i nema niti je bilo ikakve panike, straha, i obitelji sam sve to prenio te su i oni sada mirniji što se svega toga tiče. Normalno se čujemo, nema problema s komunikacijama, čak je bila opcija da i oni dođu ovdje na par dana. Šalimo se da je čak bilo nesigurnije u Zagrebu kad je pao onaj dron, nego ovdje u Ukrajini.

Kako je proglašeno izvanredno stanje (martial law), državljani Ukrajine od 18 do 60 godina ne smiju napuštati zemlju bez posebnog dopuštenja, ali za strance to ne vrijedi.

Uskoro doigravanje

- Tako je, i kad smo igrali europske utakmice za ukrajinske je igrače klub morao tražiti posebne dozvole za izlazak na 20-30 dana. Išli smo u Varšavu te tamo trenirali i igrali europske utakmice. Ja kao stranac, pak, mogu otići kad god, ako poželim. Uostalom, došao sam ovdje sa svojim automobilom, jer letova ionako nema, pa u slučaju opasnosti sjedam u automobil i gas.

Zasad za takav scenarij, srećom, nema naznake, dapače.

- Dosad nisam požalio odluku o dolasku ovamo jer baš nikakvih problema nisam imao.

Štoviše, plan mu je biti još najmanje dva mjeseca u Ukrajini, odnosno dok ne odradi odbojkašku sezonu do kraja.

- Uskoro nam počinje doigravanje i traje po rasporedu do kraja travnja. Do tada bih i ja trebao biti ovdje - podvukao je Ivan Raič prije nego je jednom željom završio javljanje iz Ukrajine.

- Žao mi je, naravno, Ukrajinaca zbog svega što im se događa jer nekako su slični nama, potlačeni su, dijele tu neku sudbinu sličnu kao Hrvati. Nadam se zato da će sve ovo uskoro izaći na bolje.

Od kluba sam tražio sam i nekakvu isplatu unaprijed, kao garanciju

Kako to obično biva, i u Ukrajini se, tamo gdje je to moguće i u dijelovima gdje nema rata, pokušava živjeti uobičajenim životom. Stoga se nogometna, košarkaška, rukometna, odbojkaška prvenstva igraju sukladno mogućnostima, jer i sport je jedan od elemenata koji pomaže da život teče dalje.

- U odbojkaškoj ligi je osam klubova, a organizaciju je i što se troškova tiče preuzeo vlasnik Prometeja, jednog do klubova, koji je sportski fanatik. I sve zasad funkcionira dobro. Klubovi koji žive u sigurnim zonama, treniraju u svojim gradovima, a ovi iz nesigurnih zona premješteni su po zapadu Ukrajine. Slično, recimo, kao i nogometaši Šahtara sa Srnom i trenerom Jovićevićem - kaže Raič.

- Naše se sve utakmice igraju u jednom gradu, Černivci, koji je dva sata vožnje udaljen od mene, blizu je granice s Rumunjskom i također je u jednoj od najsigurnijih oblasti. Igra se turnirskim sustavom, odnosno odemo tamo na četiri-pet dana, odigramo tri utakmice i vraćamo se doma. Takvih smo odigrali sedam turnira, odnosno 21 utakmicu ukupno i sada nam uskoro počinje play-off, četvrtfinale pa na ispadanje do finala.

Ivanov klub Epicentr-Podolyany ligaški je dio završio na prvom mjestu, s omjerom 20-1.

- Uvjeti za odbojku su odlični, od dvorane, igračkog kadra jer pola reprezentacije Ukrajine je u klubu, preko trenera Poljaka, sve na najvišoj razini i s te sam strane izrazito zadovoljan. Epicentr je inače privatni klub jednog zaljubljenika u odbojku i on sve plaća. I s financijama je sve bez problema, dapače tražio sam i nekakvu isplatu unaprijed, kao garanciju, i to sam dobio, tako da doista nemam što prigovoriti.

Savez se dignuo, uvjeti su puno bolji i uskoro će, vjerujem, doći i bolji rezultati reprezentacije

Ivan Raič u lipnju će napuniti 34 godine. Prošao je u karijeri puno i klubova i država, planira li već nešto dalje nakon Ukrajine i do kada, zapravo?

- Vidjet ćemo, dok budem mogao, dok me god služi zdravlje i dok se god isplati igrati. Mislim da imam još par dobrih sezona u sebi za odigrati vani. Inače, već smo i prije ideje o Ukrajini, supruga i ja odlučili da ona prvi put s djecom ostane u Zagrebu. Inače su išli sa mnom uvijek, ali kako stariji sin ide dogodine u školu, onda će nam to nadalje biti baza.

Dugo je godina Ivan bio i član hrvatske reprezentacije, ali izostao je prošlog ljeta. Zapravo bilo je to nešto u stilu “nema me, ali ako zatreba, na raspolaganju sam”.

- Nisam se još definitivno oprostio. Pričao sam i s novim predsjednikom Saveza Žanićem, jer sad je kod mene malo drugačija situacija. Eto, razdvojen sam od obitelji cijelu sezonu pa teško da sada i cijelo ljeto ne budem s njima, odnosno da sam u reprezentaciji - govori Raič.

- To je moj izbor, ali u savezu razumiju situaciju i poštuju moj stav. No, i dalje stojim kod toga, bude li nekih ozljeda kod igrača u reprezentaciji i ako baš bude kriza, da ću se odazvati budem li potreban. Nisam rekao ni da ni ne.

Kako mu se čini nacionalna momčad sada kad je gleda sa strane, s novim izbornikom (Cedric Enard) i s nekim novim licima među igračima, makar je s većinom i igrao?

- Enard je, mislim, najbolji stručnjak koji je dosad vodio našu reprezentaciju. Vidjelo se to i po igri i rezultatima, i po onome što sam pričao s dečkima iz reprezentacije. Došao je mlađi val, logično je da dođu i novi vođe i da novi izbornik krene s njima od početka. Sve fino izgleda i treba samo nastaviti raditi, rasti svake godine i ako nas sreća pomazi, može se dogoditi i bolji rezultat. Makar, i ovo je već puno bolje u odnosu kada sam ja prije desetak godina bio na početku s reprezentacijom. Savez se dignuo, uvjeti su puno bolji i kroz par će godina, vjerujem, biti bolje i s rezultatima.

Kao da se u glasu osjetio žal što njegova generacija (Žukovski, Galić, Mihalj...) nije uspjela ostvariti neki opipljiviji rezultat.

- Naravno da ima žala, ali tada su se lomila koplja oko reprezentacije, bilo je dvije-tri struje, koje su vukle na svoju stranu, više se pričalo o raskolima u savezu, nego o terenu, rezultatima i igračima. Po meni, riba smrdi od glave i dok se to nije posložilo, nije moglo ni biti rezultata. Eto, u posljednjih pet godina, kako je pokojni predsjednik Baković sve to počeo slagati, vidio se odmah napredak, da se sve dignulo na neku bolju razinu, od organizacije, trenera, rada i nadam se da će se samo tako nastaviti.

Linker
27. svibanj 2024 06:34