Hrvatski odbojkaš, naš dugogodišnji istaknuti reprezentativac, Ivan Raič, prošao je kroz karijeru 11 inozemnih klubova u osam različitih europskih država. Ove sezone za svoju 12. klupsku i devetu nacionalnu destinaciju izabrao je - Ukrajinu. Da, dok svi sportaši uglavnom odlaze iz ratom zahvaćene zemlje - nedavno se navršilo punih 12 mjeseci od začetka ruske agresije - Raič je, eto, odlučio krenuti u suprotnom smjeru.

- Kada sam dobio ponudu i sam sâm prvo rekao “nema šanse” - priča nam 33-godišnji Čapljinac, koji se afirmirao u zagrebačkoj Mladosti prije nego se još 2009. godine otisnuo na svoju odbojkašku odiseju.

- Prvo me zvao jedan poljski trener, koji je bio jedan od pomoćnika u našoj reprezentaciji za vrijeme izbornika Zaninija, iznio mi ponudu, ali stvarno nisam mislio da ću potpisati s obzirom na cijelu situaciju.

No, onda je krenuo malo istraživati, raspitivati se o klubu, razgovarati s ljudima o stanju u Ukrajini, o svim mogućim scenarijima i na kraju ipak promijenio mišljenje.

Raič je godinama bio neizostavan član hrvatske reprezentacije

RONALD GORSIC/CROPIX

- Došao sam i do Darija Srne, koji je s nogometašima Šahtara svo ovo vrijeme, i na koncu je njegovo mišljenje presudilo, odnosno on je na neki način dao “zeleno svjetlo” pa sam rekao “može, dolazim”.

Bliže Rumunjskoj

Ivan se javio iz Gorodoka, grada s otprilike 18 tisuća stanovnika i koji je baza njegova kluba, Epicentr-Podolyany, a najbliži veći grad, na pola sata vožnje automobilom, jest Hmeljnickij, za kojeg Wikipedia kaže da ima 275.000 žitelja. Sve je to, pak, smješteno u zapadnom dijelu Ukrajine i, da dobijete potpunu sliku, nešto malo bliže granici s Rumunjskom prema jugu (oko 220 km), nego li s Poljskom na zapadu (330 km).

Jedno od prvih pitanja je bilo, razumljivo, je li tamo sigurno, živi li se u strahu zbog rata?

- Ovdje sam od rujna prošle godine i otad nije bilo baš nikakvih problema, apsolutno je sve u redu. Razumljivo mi je kako se sve to prenosi preko medija, ali od mene je prva crta bojišnice udaljena 700-800 kilometara. Bio sam premali, ali pričali su mi da kad je bio naš, Domovinski rat, da se kupalo na moru svega 50 kilometara od prve linije, tako da... OK, sad je ovo druga priča, ali u ovom dijelu Ukrajine život se normalno odvija, djeca idu u školu, trgovine su otvorene, ljudi su na ulicama... Naravno, kada je sve bilo počelo prije godinu dana bilo je i ovdje straha i panike, stranci su usred noći bježali iako nije bilo nikakve neposredne opasnosti. No, vjerujem da u tom prvom trenutku ne znaš hoće li početi sutra rakete padati, hoće li baciti nuklearnu bombu... Sada se, međutim, zna da bi Rusima trebalo 3-4 mjeseca da dođu do ovdje, čak i da krenu svim silama.

Sve manje uzbuna

Sve to donekle je umirujuće saznanje, pa je, priča Raič, stoga i svakodnevica u Hmeljnickom relativno bezbrižna.

- Zapravo se govori kako je ovo valjda zadnja meta na koju bi Rusi “udarili”. Makar, i ovdje se oglašavaju zračne uzbune svako malo, ali još ni jednom nisam morao ići u sklonište. Kako se u ovom gradu nikada ništa nije dogodilo, tako su se ljudi valjda odvikli od toga. Trebali bi u skloništa kad se začuje sirena, ali... Jednom, još na početku kad smo došli, suigrač iz kluba, Bugarin Nikola Penčev, i ja bili smo na kavi u gradu kada se oglasila sirena. Pogledali smo se, pogledali okolo, a nitko oko nas nije ni trepnuo na uzbunu. Svi su oko nas doslovce nastavili dalje kao da se ništa ne događa, djeca se nastavila igrati, neka žena bezbrižno šetala s djetetom u kolicima... Pomislio sam, “ako ni oni strahuju, neću onda ni ja”. Postoji inače i aplikacija za mobitele pa kad se pojavi potencijalna opasnost šalju notifikacije po oblastima. U početku je bilo opreza, ali onda s vremenom valjda kao da su se ljudi opustili... Uostalom, sada je i sve manje tih obavijesti i uzbuna jer valjda i ta zračna obrana koju su Ukrajinci dobili, djeluje bolje - govori odbojkaš.

- Bila je i priča da će za godišnjicu početka rata, Rusi napasti jače nego ikad, ali ispalo da je to bio skoro najmirniji dan, bez sirena, uzbuna.

Ivan (skroz desno) u slavlju sa suigračima iz kluba Epicentr-Podolyany nakon osvojenog Kupa u prosincu

Ipak, zlu ne trebalo, postoji li kakav sigurnosni plan, dođe li do potrebe za skloništima ili evakuacijom?

- Imamo našu sportsku dvoranu koja je jako dobro opremljena, pa ima i bunker i svoj generator. Inače je u sklopu dvorane i hotel, odnosno sobe gdje se može spavati, tu je i restoran, kantina gdje možemo jesti. Kako je znalo biti redukcije struje, isključivala bi se po 3-4 sata, iz kluba su nam rekli da ako treba, možemo biti u dvorani u tom razdoblju i radi hrane i struje. Hmeljnickij, inače, ima i jednu od jačih elektrana u državi, pa kad su problemi s manjkom struje, jer gađaju energetske mreže i elektrane, odavde se “posuđuje” struja u dijelove Ukrajine gdje treba.

Otac dvoje djece

Raič je oženjen i otac dvoje djece, kako su oni pa i šira obitelj reagirali kada su čuli da ide igrati u državu u kojoj traje rat i oko koje svakodnevno stižu uglavnom loše, negativne vijesti?

- Na prvu nisu bili oduševljeni jer reagirali su slično kao i ja kad sam čuo “Ukrajina”. Jer sve je bila nepoznanica, nisam znao gdje dolazim i na što. Međutim, kako je sve OK i nema niti je bilo ikakve panike, straha, i obitelji sam sve to prenio te su i oni sada mirniji što se svega toga tiče. Normalno se čujemo, nema problema s komunikacijama, čak je bila opcija da i oni dođu ovdje na par dana. Šalimo se da je čak bilo nesigurnije u Zagrebu kad je pao onaj dron, nego ovdje u Ukrajini.

Kako je proglašeno izvanredno stanje (martial law), državljani Ukrajine od 18 do 60 godina ne smiju napuštati zemlju bez posebnog dopuštenja, ali za strance to ne vrijedi.

Uskoro doigravanje

- Tako je, i kad smo igrali europske utakmice za ukrajinske je igrače klub morao tražiti posebne dozvole za izlazak na 20-30 dana. Išli smo u Varšavu te tamo trenirali i igrali europske utakmice. Ja kao stranac, pak, mogu otići kad god, ako poželim. Uostalom, došao sam ovdje sa svojim automobilom, jer letova ionako nema, pa u slučaju opasnosti sjedam u automobil i gas.

Zasad za takav scenarij, srećom, nema naznake, dapače.

- Dosad nisam požalio odluku o dolasku ovamo jer baš nikakvih problema nisam imao.

Štoviše, plan mu je biti još najmanje dva mjeseca u Ukrajini, odnosno dok ne odradi odbojkašku sezonu do kraja.

- Uskoro nam počinje doigravanje i traje po rasporedu do kraja travnja. Do tada bih i ja trebao biti ovdje - podvukao je Ivan Raič prije nego je jednom željom završio javljanje iz Ukrajine.

- Žao mi je, naravno, Ukrajinaca zbog svega što im se događa jer nekako su slični nama, potlačeni su, dijele tu neku sudbinu sličnu kao Hrvati. Nadam se zato da će sve ovo uskoro izaći na bolje.