Ukazanje je možda i najbolja riječ. Makar je posljednje tri, sada već i četiri godine, stalno bio u sportskoj dvorani na Poljudu, ali od travnja 2021. nije ulazio u zapisnike utakmica kao igrač, već samo kao trener. Do prošle subote i ogleda protiv Medicinara Trnje. Igrao je, doduše, i prije malo više od mjesec dana, ali na gostovanju u Varaždinu, dok se sada, eto, ukazao ponovo i na terenu u svom Splitu. Ili, kako će on sam reći, stao je ponovo na teren. Međutim, nije samo “stajao”. Dapače, bio je najbolji na terenu.
Govorimo o Igoru Omrčenu, najboljem odbojkašu što ga je Hrvatska ikada imala i kojeg smo na domaćim terenima imali privilegiju gledati u sezoni 2020./21. Iako je tada već bio u smiraju velike karijere, bio je svejedno u sjajnom izdanju, dok će se pamtiti polufinalna serija protiv Murse Osijek i tri utakmice u kojima je redom upisivao 33, 36 i 31 poen.
Od tada ga, međutim, nije više bilo na domaćim odbojkaškim terenima, barem ne kao igrača. Nastavio je odmah kao trener u Splitu, prvo s odbojkašicama, onda i s odbojkašima jer želio je i - kao što ćete pročitati ovdje - još uvijek želi, vratiti i dati nešto odbojci u gradu iz kojeg se otisnuo prema grandioznoj karijeri.
Krenimo, dakle, od prošle subote i utakmice protiv Medicinara Trnje. Kako to da je opet odjenuo igrački dres, odnosno zašto je to učinio i u 6. kolu kod Varaždina?
- S obzirom na to da će se Superliga smanjivati sljedeće sezone, a da smo mi ovdje u klubu uložili popriličan trud kroz posljednje tri godine i napravili puno toga dobroga, i da nam to sada ne bude uzalud, eto, i ja ponekad stanem na teren - kazat će 43-godišnjak, koji je karijeru izgradio na najvećoj odbojkaškoj sceni, u Italiji, kasnije guštao u Japanu.
Jednostavno, pomoć Splitu u borbi za ostanak u Superligi prvi je razlog Omrčenova izlaska iz igračke mirovine, no ne zato da bi je opet Omrčen igrao i sljedeće sezone, već da bi u njoj mogle igrati mlađe generacije. Jer iza rečenice da su “napravili puno toga dobroga”, zapravo se krije jako veliki posao.
- Split nema nekakvu odbojkašku tradiciju i stanje s mladima bilo je zabrinjavajuće, a u ove tri protekle godine napravili smo velike pomake u smislu da imamo mlađe kadete, koji igraju u konkurenciji s djevojkama, da imamo kadete koji igraju nacionalnu ligu sa 16 klubova i tu imamo pet pobjeda i jedan poraz, imamo juniore koji su se plasirali na državno prvenstvo, imamo dva juniorska reprezentativca, tri kadetska i to smo sve učinili u ove tri godine - u jednom će dahu Omrčen.
Fizički sam potpuno fit
E, sad, neki će se pitati kakve veze ima razvoj mlađih dobnih kategorija i Superliga.
- Imamo, dakle, kvalitetne i poprilično posložene mlađe kategorije, ali da onda i nastave razvoj, smatram da trebaju igrati Superligu. A da ne bismo ostali bez nje sljedeće sezone, eto, i ja sam se igrački aktivirao jer želim da ta djeca imaju priliku igrati Superligu i sljedeće godine. To je jedini moj motiv i razlog zbog čega s ovoliko godina izlazim na teren. I zato ću uskakati, bude li potrebno, i dalje u nekim utakmicama.
Mislili smo da ćemo zateći Igora s upalom mišića, bolnim koljenom ili leđima, podbadali ga da je odabrao igrati posljednju utakmicu polusezone jer slijedi šest tjedana stanke pa da ima vremena oporaviti se do sljedećeg kola... Ipak mu je 43.
- Ma, ne! Ja sam odličan što se toga tiče, fizički sam potpuno fit, tako da bih mogao igrati svako kolo. No, mi smo ove sezone odlučili osam djece iz omladinskog pogona priključiti prvoj momčadi, četiri juniora, četiri kadeta, uz četvoricu starijih igrača. Cijeli prvi dio, do posljednje dvije, tri utakmice skoro, igrali smo s dva 16-godišnjaka i jednim 17-godišnjakom u postavi. Znači, mi smo momčad koja stvarno želi da naši mladi igraju našu ligu, da se pruži prilika našoj djecu i njih gurati, ne dovoditi nekakve istrošene polustrance. S druge strane, moje je razmišljanje i da ako ne možeš sa 19-20 godina igrati hrvatsku razinu, našu Superligu, onda je možda bolje da se s nečim drugim uhvatiš u koštac u životu.
Spreman bilo kako pomoći
Kako se pripremio za subotnju utakmicu, trenira li inače s momčadi preko tjedna?
- Ne, ne. Ja treniram njih, u dvorani sam s njima non stop, vodim i kadetsku momčad uz seniore, ali ne treniram i ja s njima. Prije ove utakmice odradio sam u utorak “polutrening” i u četvrtak također nekih 30-ak minuta i to je bilo sve za utakmicu. Fizički sam fit jer treniram, radim po tom pitanju neovisno o odbojci i po tome sam u dobrom stanju. A za odbojku i osjećaj za loptu mi ne treba puno, eto dva “polutreninga”.
I to je dovoljno za odmah 19 poena?
- Pa, eto, dobro je ispalo, ha-ha. Imam poprilično iskustva, kad igraš toliko godina malo je samo dovoljno za uhvatiti ritam. Lako i brzo pročitam suprotnu stranu kako igraju, kako se postaviti, što raditi protiv njih, sve je to dio iskustva i s te strane sam dobar. Za ostalo se skupilo godina i godina rada, pa tijelo i mišići pamte i to nije problem. Uostalom, nije samo do mene, odigrali smo dobro kao momčad.
Ipak, s obzirom na to da ga nije bilo na terenu od proljeća 2021. logično bi bilo zaključiti da je rekao “zbogom”. Je li i sâm mislio da je odigrao svoju posljednju utakmicu ili je uvijek postojao plan još igrati?
- Da, ja sam mislio da sam odigrao svoju posljednju utakmicu. Ali, eto, s tim nekakvim novim pravilima što se Superlige tiče, smanjenja broja klubova i ispadanja više klubova nego inače, a baš u ovoj sezoni kad smo mi odlučili našu djecu ubaciti u prvu ekipu, da stasaju uz par iskusnijih, postalo je čupavo za nas. I zbog želje za njihovim razvojem želimo ostati u najvišem rangu hrvatske odbojke. To je moj motiv koji me pogurao natrag na teren.
Smatra li se onda i dalje aktivnim igračem ili samo povremenim, ili “samo” trenerom?
- Ha-ha, to je dobro pitanje. Vrijeme će pokazati, ovisi kako se bude razvijala situacija dalje. Ja sam tu u klubu otvorena srca i generalno u hrvatskoj odbojci, da pomognem na bilo koji način. Pokrenuli smo mušku odbojku u klubu, ne mogu opisati zadovoljstvo kad dobiješ nešto “grezo” pa onda to oblikuješ i kada to daje rezultate. Posvetili smo se toj djeci i podignuli to na dimenziju koja je, za hrvatske prilike, poprilično dobra. Kad sam došao prije tri godine, omladinski pogon u klubu nije praktički ni postojao.
Kako “klinci” uopće reagiraju na pojavu Igora Omrčena, upijaju li lakše savjete kad ih trenira najveći naš odbojkaš u povijesti?
- Pa, nekad je njima to i velik pritisak, ponekad i to osjetim. Pokušavam s njima dosta razgovarati o tim odbojkaškim stvarima, dok ta neka moja “presenca” nekad i nije dobra, jer to su ove generacije koje na internetu mogu sve naći, pa gledaju i saznaju sve o meni iz igračke karijere. Ne znam koliko je to uvijek dobro. Možda će se za neke sljedeće generacije to malo izbrisati, otići u zaborav, pa će biti lakše, s manje pritiska nego sada.
Najbolje igrao u Japanu
Nadamo se da se ipak neće baš tako lako i brzo zaboraviti sve što je Igor Omrčen napravio u karijeri.
- Ma, ide to polako k zaboravu, ali to je normalno za sve.
Srećom, svako malo se, eto, još uvijek Omrčen pojavi na odbojkaškom terenu pa podsjeti na vječnu klasu. Pa makar mu visina na kojoj udara loptu na smeču nije više 375 cm...
- To je bilo kada sam bio u najboljim godinama, sad je to puno niže ha ha. To je bio moj dohvat u vrijeme Cunea i Macerate, dakle između 2007. i 2012., kada sam bio top fizički i što je mojih 4-5 najboljih godina, što se tiče fizikalija. Makar, smatram da sam svoju najbolju odbojku igrao poslije, u Japanu, s 33, pa i sa 36 godina. Nemoguće je to brojkama dočarati, već je to nekakvo iskustvo koje dođe s godinama, kad znaš što tebi paše, što ti momčad treba, znaš prepoznati situaciju na terenu... To su fantastične stvari i onda je baš uživancija igrati - zaključio je Igor Omrčen.