Prvo što smo napravili kad smo sjeli na razgovor, bilo je provjeriti stanje s tetovažama.
- Ima ih, ima, samo su skrivene - kazat će Petar Đirlić.
Povod je bio prethodni intervju koji smo vodili s korektorom hrvatske reprezentacije, a u kojem je našom greškom u naslovu teksta ispalo kako nema tetovaža. Pa su mu se javili “dežurni kritičari”.
- Ajme, izgadila me cijela ekipa da lažem radi klikova.
A “kritičari” su, naravno, najbliži prijatelji iz Kaštel Starog.
- Je, je, oni uvijek traže dlaku u jajetu. Ne daj bože da u nekom intervjuu počnem pričati književnim hrvatskim, odmah me prozivaju za izdaju regije. Eto, kad sam igrao u Sloveniji imao sam suigrače iz Srbije, pa onda kad bih se vratio u Kaštela rekao bi ‘iljadu, umjesto tisuću, pa bi odma’ krenulo vriđanje... Baš oštro društvo imam ha-ha-ha.
Prekretnica u karijeri
Uglavnom, i još jednom, tetovaže su tu, no lako za to sada, jer Đirlić i suigrači mu iz reprezentacije imaju daleko većeg i važnijeg posla po pitanju odbojke i to već danas. U Zadru od 20 sati igraju protiv Ukrajine polufinalnu utakmicu Final Foura europske Zlatne lige, utakmicu koja ih može odvesti na Challenger Cup, što su kvalifikacije za Ligu nacija. A mogući plasman u VNL bio bi pothvat “par excellence”.
- Nama je ovo izrazito bitan vikend, javnost definitivno nije svjesna koliko. Mislim čak da ni igrači nisu bili toliko svjesni, pa smo imali jedan sastanak na kojem sam pokušao još više motivirati momčad jer to je možebitna prekretnica za bilo koga u karijeri - kazat će aktualni kapetan reprezentacije.
- VNL je izrazito praćeno natjecanje, najpraćenije u odbojci i dosta igrača iz drugih reprezentacija podiže svoju vrijednost zbog igranja u VNL-u, dok drugi ispravljaju loše nastupe kroz klupsku sezonu pa se na račun reprezentacije dalje prodaju. Mi nemamo taj luksuz nego nas ljudi samo procjenjuju što radimo po klubovima, tako da nam je ovo ogromna šansa. Jasno, poslije toga treba i Challenger osvojiti, ali samo domaćinstvo ovog Final Foura te činjenica da dvije reprezentacije iz Europe idu dalje, stvarno nam pruža najbolju šansu do sada.
Bolju nego i prošle godine, kada smo također bili domaćini istog Final Foura u Varaždinu, ali tada zbog “nasljedstva” pandemije, odnosno jer nije bilo Challenger Cupa 2020. i 2021., dalje smo mogli ići samo kao prvaci, odnosno trebali smo dobiti obje utakmice. Sada nam je dovoljna i jedna...
- Sličnost s prošlom godinom je ta što je tada Turska bila favorit i najjača momčad, a s njima smo igrali u polufinalu i izgubili. I još smo već u prvom setu ostali bez Sedlačeka zbog ozljede. Sada su Ukrajinci favoriti i opet moramo na njih, a opet smo bez Sedlačeka, no srećom pojačani sa Žukovskim. I mislim da možemo dobiti, stvarno možemo, pogotovo ako će biti navijača za tu jednu utakmicu i da na nekakvu ludost, na svježinu Žukovskog možemo dobiti.
Propustio prve četiri utakmice
O Ligi nacija možda je u ovom trenutku još preuranjeno razmišljati, jer osim što treba prvo dobiti Ukrajinu, i kroz sâm Challenger Cup izrazito se teško kvalificirati. No, prošle godine su upravo u Zadru naše odbojkašice prošle taj put i, eto, sada igraju među svjetskom elitom, uz SAD, Brazil, Poljsku, Srbiju..
I odbojkaši bi, jasno, voljeli napraviti isto, odnosno malo su i ljubomorni, ne na cure jasno, već na rezultat koji su ostvarile.
- Može se slobodno reći da smo ljubomorni. Pogotovo jer je u Hrvatskoj muška odbojka daleko od nekog statusa, dapače, ljudi se podsmjehuju kad si mlađi i igraš odbojku, jer kao to je beskontaktni sport pa nije valjda dovoljno muški, dok je odbojka ženski sport broj 1. No, s razlogom su odbojkašice imale veću pozornost jer imale su i bolje rezultate i odlične individualke, ali mislim da smo mi sada, unazad dosta godina, došli im najbliže, da smo negdje na istoj razini po kvaliteti. Tako da ljubomorni što se rezultata tiče jesmo, ali istovremeno su nam one dobar motiv i nadamo se uhvatiti ih. Vjerujem da i one nama žele svu sreću, pa da se sve više natječemo tko će biti bolji, pa da tako guramo jedni druge prema još boljim rezultatima. Nadam se da će nam naše odbojkašice biti dobar primjer, odnosno da će se one s dobrim rezultatima izboriti za bolje klubove i nastaviti se razvijati. Pa, eto, da i na tom primjeru vidimo kolika je važnost igranja VNL-a.
Naša je reprezentacija imala svojih problema tijekom posljednja tri-četiri tjedna. Ponajviše zbog ozljeda i izostanaka nekih važnih igrača, pa je bilo dosta traženja forme, ritma i cjelokupne harmonije u momčadi. Uostalom, ni Đirlića, koji je naš najjači napadački adut, nije bilo u prve četiri utakmice...
- Ozlijedio sam se dva dana prije prve utakmice s Belgijom. Iskrenuo sam jako desni zglob, tako da tjedan dana poslije toga nisam mogao ni hodati, bio sam doma u krevetu. A onda sam još tjedan dana samo radio terapije, tako da su ta dva tjedna dosta velika “rupa”. Nisam možda na svojih 100%, ali bit ću dobar za polufinale, spreman sam - kaže Kaštelanin, kojem su na zglobu vidljivi krugovi od cupping terapije, koja pomaže da oteklina oko zgloba splasne.
Pritisnuo i nagovorio Cimu
Nije u jednom razdoblju bilo ni Filipa Šestana, pa je otpao Tomislav Mitrašinović, pa su se ozlijedila oba dizača, Petar Višić i Bernad Bakonji, te je libero Hrvoje Pervan prisilno morao igrati tehničara. Ali, svemu tome unatoč, ipak je Hrvatska upisala dvije pobjede koje su svakako donijele dozu optimizma i samopouzdanja. Veliki “dodatak” svemu tome jest i reaktivacija Timofeja Žukovskog. Dugogodišnji prvi dizač reprezentacije i kapetan oprostio se od nacionalne vrste u ljeto 2021.
No, sada kada je opasno zaškripalo, pristao je vratiti se.
- To nam je ogroman poticaj, baš se vidjelo u očima igrača već na prvom zajedničkom treningu. Imali smo četiri poraza u skupini pa su se događale ozljede, oscilacije u formi, pa kao da smo i mi sami počeli sumnjati u sebe, jesmo li toliko dobri, vrijedimo li toliko. I onda ti dođe takva klasa, i kao igrač i kao osoba, i nekako kao da je pao teret igračima s leđa jer kao “sad imamo njega, sad će on potegnuti”. Tim više što se on već ostavio reprezentacije i rekao da se sigurno neće vraćati, a sad, eto, opet je s nama, pa kao da smo dobili neki inat i želju “ajmo mu zhavaliti što je došao, ajmo nek’ se oprosti još jedan put, ali na najbolji način”. I osjetilo se na treningu da se bolje radi, izbornik je to isto naglašavao, da je generalno kvaliteta bolja.
Inače, upravo je Đirlić bio autor ideje da se Žukovskog nazove i nagovori na povratak.
- Znao sam da tko god ga nazove iz Saveza, da mu neće toliko značiti, da ga neće uloviti toliko na emocije koliko ga ja mogu uloviti. Imali smo razgovor, on je na prvu rekao “zbog xy razloga ne”, ali sam ga pritisnuo jer stvarno imamo nešto bitno, dobru šansu za napraviti veliku stvar. Poštovao sam njegovu odluku da se povuče iz reprezentacije, jer tu je bio od svoje 16. godine, a sad ima dvoje djece, nije bio na porodu djeteta zbog EP-a, igra stalno vani, putuje i stvarno je razumljivo zašto je donio takvu odluku prije dvije godine. No, ne bih ga zvao da nismo bili pred zidom, odnosno da smo imali ozljede oba tehničara i u tom je trenutku bilo da oni uopće neće moći konkurirati za Final Four. Na sreću, Viski (Višić) se uspio vratiti prije vremena, tako da i on trenira opet s nama.
Generator atmosfere
I na tom primjeru s Cimom, gdje je preuzeo inicijativu, vidljiv je dodatni utjecaj Đirlića, pored onog igračkog na terenu, kao generatora cjelokupne atmosfere u reprezentaciji.
- A što ja znam, valjda neće biti prepotentno, ako kažem da je tako. Sad sam još malo opušteniji kad bolje igram, kad vučem momčad igrački, i ne moram biti toliko fokusiran na svoj posao, jer tako reći sad već šablonski odrađujem neke zadatke, pa mi je onda lakše bacati i neke forice i kroz neke zafrkancije opustiti suigrače. Ali, mislim da općenito veliki dio dobre atmosfere dolazi od činjenice da je većina nas generacijski bliska te da se znamo od mlađih dobnih uzrasta. Ja sam 1997. godište, ali bio sam već kroz juniorske selekcije sa starijom generacijom, u kojoj su Sedlaček, Marelić, Nikačević, Šestan, pa su tu iz “moje” još Bakonji i Višić, tako da svi igramo skupa već godinama. Prošli smo dvije naše najjače odbojkaške škole, jedni kroz zagrebačku Mladost, drugi kroz kaštelansku Mladost, dobro se znamo, a iako smo mladi, prosjek momčadi nam je mislim 25 godina, već većina nas ima iskustvo igranja zajedno i deset godina, što je stvarno puno.
Sjajno se tu onda nadoveže i veteran Ivan Mihalj ili “klinci” Cvanciger, Kulušić. Ali, sve to skupa trebat će danas pretočiti na teren, u dvoboj protiv Ukrajine i toliko željenu pobjedu. Jesu dovoljno mladi, imat će opet prilika, ali zašto je ne zgrabiti odmah sada kod kuće i na tome graditi dalje.