Idok su posljednjih sezona, bitke za domaće trofeje u ženskoj odbojci uglavnom vodile Mladost i Marina Kaštela, makar su se tu znali uključiti i Rijeka, Osijek ili Ribola Kaštela, ove je godine najtrofejniji hrvatski odbojkaški klub dobio novog rivala u finalu Kupa Snježane Ušić. I to u svom susjedstvu.
Odbojkaški klub Dinamo za dva će dana, naime, igrati svoje prvo finale u seniorskoj konkurenciji, prvi će puta biti u prilici osvojiti neki trofej. I ne bi to bilo ništa neobično ili čudno da nije riječ o klubu koji je prije samo osam godina krenuo od nule, odnosno u osam godina prošao put od treće lige do, eto, finala domaćeg Kupa.
- Nervoza? Čak i nije tolika jer makar možda čudno zvučalo, ali finale Kupa manje nam je bitna od utakmica Superlige. Jer Prvenstvo Hrvatske ono je što donosi status, a kup je nekakva nagrada u cijeloj priči jer više znači biti četvrti u ligi nego igrati finale kupa - govori Nino Matjačić, formalno sportski direktor i šef stručnog stožera, a zapravo alfa i omega Dinama, pokretač, glavni logističar, glasnogovornik...
Zna se tko je favorit
I u Superligi stoji Dinamo sasvim dobro, nakon subotnje pobjede protiv Rijeke i dalje drži treće mjesto s kojeg se nada ući u polufinale, u kojem su igrali već i prošle sezone. Ipak, u srijedu će možda biti i veća prilika za trofej...
- Jasno, Mladost je favorit, ali vrebat ćemo jedan slabiji dan njihov. Zna se da su u Kupu moguća iznenađenja jer igra se samo jedna utakmica, a svašta se može dogoditi u jednom danu, u toj jednoj utakmici.
Kroz sezonu ili seriju u doigravanju postoji druge šanse, prilike za popravak, a ovako može presuditi trenutačna inspiracija, “ludo dobar” dan neke igračice. I, naravno, nije da Dinamo ne bi htio uzeti pehar pobjednica, odnosno dodati nastavak u priču o uspjesima.
- Dosad smo na državnoj razini osvojili mini-odbojku, malu odbojku, naslov među mlađim kadetkinjama, na kadetskom PH bili drugi, u juniorkama još nemamo državnu medalju, a seniorke su i prošle godine bile treće u Superligi, a sad je ovo, dakle, prvi put da nas jedna utakmica dijeli od seniorskog trofeja.
Nije Dinamov streloviti uspon prema vrhu jedinstven u hrvatskoj ženskoj odbojci. Jer ranih 2000-ih sličan je put, ali ipak na malo drugačiji način, imala i velikogorička Azena, pa onda prije desetak godina i Poreč. Oba su ta kluba na koncu i osvojila trofeje, Azena je uzela Kup 2003., Poreč i Kup (2013.) i PH (2015.). Hoće li Dinamo uspjeti sada ili u nekoj sljedećoj prilici, ostaje za vidjeti, ali ono što je sigurno, Matjačiću i njegovoj ekipi nigdje se ne žuri.
- Nisam uspoređivao jesmo li mi brže napredovali, ali ionako gledamo zapravo samo sebe, odnosno posebno pazimo da ne dođe do prebrzog rasta jer onda često dolazi i nagli pad, a to nikako ne želimo. Radije ćemo izabrati postpuni rast te se dobro pozicionirati i stabilizirati pa da tek onda onda počnemo bacati pogled prema gore. Što su lige niže, lakši je taj uspon, ali mi smo u Superligi već u našoj prvoj sezoni bili četvrti, pa nas je bilo strah da sljedeće ne budemo u zoni ispadanja, kao neki klubovi koji su bljesnuli pa brzo nestali. No, evo, već treću godinu zaredom smo u Top 4 u PH, a s mlađim kategorijama smo negdje među osam najboljih klubova i stalno u igri za medalje u pojedinim dobnim kategorijama. To nas trenutačno sasvim zadovoljava, a kada dostignemo konstantu, onda ćemo podizati i ljestvicu ciljeva.
Primjer muški OK Zagreb
Pri tome, primjerice, izlazak u Europu, u međunarodna klupska natjecanja, uopće nije u zamislima Dinama.
- Za sada nikako ne, jer prvo, nemamo financije za to, a drugo, nismo u mogućnosti to izvesti jer četiri naše aktualne igračice imaju posao od kojeg žive i ne možemo srijedom putovati na gostovanja. I prošle smo sezone izborili Europu trećim mjestom u Superligi, ali nismo se prijavili jer nismo željeli “grlom u jagode”. Dakle, bolje pričekati i stabilizirati se, pa iskoračiti, da se ne bismo pomamili prerano.
Kao primjer može poslužiti i muški OK Zagreb od prije skoro 15 godina.
- Bili su prvaci Hrvatske, pa igrali Europu sljedeće sezone i gostovali prvo u najjužnijoj mogućoj točki, u Portugalu, pa odmah poslije u najsjevernijoj mogućoj točki, u Norveškoj. Za dva-tri mjeseca stavili su ključ u bravu... Mi ne želimo završiti tako. Europa nosi enormne troškove i zahtijeva puno uvjeta od dvorane, podloge, odbojkaškog VAR-a, TV prijenosa, a zarade tu nema. Lijepo bi bilo igrati Europu, ali preveliki je rizik za opstojnost kluba.
Financije su, jasno, svima danas problem.
- Nama su najveći izvor prihod članarine, dobivamo nešto od Grada, nešto neznatno od sponzora. Ove smo godine od Ministarstva sporta, iz onog paketa pomoći loptačkim sportovima, a odbojka je dobila 10 milijuna kuna, dobili za nas vrlo vrijedan dodatak. No, uglavnom ovisimo o sebi.
A Dinamo je, osim rezultatskog rasta, u svojoj kratkoj povijesti narastao i do daleko najmasovnijeg kluba ne samo u Hrvatskoj, već i šire. Jer ukupno su u ovih proteklih osam godina premašili su brojku od 1900 registriranih igračica, velikom većinom u mlađim dobnim kategorijama, a imaju čak 36 natjecateljskih ekipa, od nacionalnih liga (Superliga pa naniže), do (među)županijskih i gradskih prvenstava.
Ispostave po cijelom gradu
I dok je baza prve ekipe Dinama na Peščenici, istovremeno klub ima “ispostave” kroz svoje škole odbojke na svim stranama grada. Pa tako postoji Dinamo Špansko, Dinamo Vrbani, Dinamo Maksimir, Dinamo Sloboština, Dinamo Trnje... Premrežili su čitav Zagreb, istok, zapad, jug, (širi) centar jer ukupno je 14 gradskih četvrti u kojima postoji ogranak Dinama. Treniraju u 20 različitih dvorana, uglavnom školskih, jasno, po cijelom gradu.
- Ne možemo ni primiti sve cure, koliki je interes za upis u naše škole odbojke - kaže Matjačić.
I zato postoji - lista čekanja.
- Da, istina, u pojedinim kvartovima postoje liste čekanja, pa onda ako netko odustane, s njih zovemo sljedeće koji se žele upisati. Maksimir i Dubrava su nam, primjerice, prepuni, a svaki dan dođe tri-četiri pet upita za nove upise.
Dobro, a je li lista čekanja u Dinamu duža ili kraća od one HZZO-a?
- Ah, neki dođu, probaju, pa odu na neki drugi sport... To je normalno kod djece. Nama je, uvjetno rečeno, problem s dvoranama. Negdje imamo sreće, u Španskom recimo, gdje je nova, velika dvorana, koja se može podijeliti na dva dijela, pa ima mjesta za više skupina. Negdje smo, zbog starijih dvoranica ograničeni. Općenito, više se nemamo gdje širiti jer da i nema slobodnog dvoranskog prostora, makar je i ovo već puno.
Najdraže s Mladosti
Nije to, doduše, bilo ciljano, toliko se razgranati, ali puno nas je škola i profesora zvalo da oformimo školu odbojke kod njih i tako smo jednostavno samo rasli. Nadamo se da taj “balon” neće puknuti, pa je to još jedan razlog zašto sve želimo polako i postupno graditi.
Jer dok takva mreža zvuči i jest impresivna, jednako je i zahtjevnije održavati je.
- Za svaku od 20 dvorana po gradu, treba i 20 mreža, 20 kompleta lopti, pa i 20 trenera poslati na razne lokacije.
Dinamo je stoga i klub s najviše trenera u svom pogonu.
- Imamo ih 18 licenciranih i još desetak studenata koji su u procesu polaganja. Neke su igračice, naime, trećim mjestom u PH dobile i kategorizaciju HOO-a pa mogu za 10% cijene upisati školovanje za trenera. To su iskoristili pa umjesto 7.500 plaćaju samo 750 kuna za trenersku obuku na Institutu za kineziologiju, što je sjajna prilika jer fali trenera ne samo u Zagrebu, već i u Hrvatskoj, pa, eto dakle, mi ulažemo i u trenerski kadar.
Što se tiče, pak, prve ekipe, uzde su u rukama vrlo iskusnog Igor Šimunčića, nekadašnjeg reprezentativca, a kasnije izbornika naše seniorske reprezentacije te trenera nekoliko klubova u Austriji i Sloveniji. Između ostalog i Mladosti (muški sastav), baš kao što je i Nino Matjačić svojedobno bio i igrač i trener u Mladosti. Protiv koje će se sada, eto, boriti za Dinamov trofej.
Je li Mladost i zbog toga svojevrsna “crvena krpa”, jer u Matjačićevu slučaju ta priča s Mladosti prije deset godina nije imala najljepši kraj?
- Ne, dapače, draže mi je da igramo s njima, nego s bilo kim drugim. Ipak je to moj nekadašnji klub u kojem sam proveo ukupno 28 godina. Doduše, i dan danas ne znam pravi razlog zašto je ta priča završila jer samo su mi rekli da “na kraju sezone završavamo suradnju”, bez nekog objašnjenja. Ali, svako zlo za neko dobro, jer da sam ostao tamo, sada ne bi postojao Dinamo, ne bih ga pokrenuo.
Ovako, pak, klub mlad samo osam godina ima priliku u srijedu osvojiti svoj prvi seniorski trofej...