
Zahuktala se finalna serija Prvenstva Hrvatske odbojkašica, treća utakmica Mladosti i Dinama ponudila je veliku dramu, a možda se na kraju ispostavi kako je to bila i ključna utakmica serije. Pogotovo ako se borba za naslov okonča u subotu (20.00), koju Dinamo dočekuje s meč-loptom na svom terenu nakon što je velikim preokretom od 0:2 u setovima stigao do pobjede 3:2, odnosno time 2-1 u pobjedama u seriji...
Ovo je inače treća uzastopna sezona kako o tituli odbojkaških prvakinja odlučuju dva zagrebačka kluba, ali prevladava osjećaj kako se ovog puta sve vrti oko - Siska. Jer glavnu riječ vode dvije djevojke rođene u ovom gradu, a svaka je s jedne strane mreže: Lucia Babić u dresu Dinama, Leonarda Grabić kod Mladosti.
I nije pretjerano reći kako upravo o njihovim igrama ovisi uspjeh njihovih ekipa budući da je svaka glavna napadačka igla svoje ekipe. Štoviše, u srijedu je u utakmici broj 3 to bilo možda i najočitije jer kao da su vodile neku svoju internu utrku za što više poena. I stalno su bile gotovo izjednačene, malo bi prednjačila Grabić, pa je stizala Babić, pa opet Leonarda za poen-dva bolja, pa bi ekspresno opet Lucija naredala poena i izjednačila učinak. Na koncu je iskusnija i osam godina starija Babić bila uspješnija i individualno (28 naspram 21 poen) od Grabić, a i ekipno jer Dinamo je uzeo “skalp” Mladosti (3:2) u Domu odbojke.
- Što je to posebno u Sisku? Stvarno ne znam - nasmijala se Lucia Babić na konstataciju da titula prvakinja ove sezone uvelike ovisi o Siščankama.
- Leonarda i ja smo se mimoišle u Sisku jer ona je tek počinjala kad sam ja već otišla dalje, tako da se zapravo nikad nismo srele, odnosno igrale zajedno.
Dug genetici
A mogle su igrati zajedno u Dinamu jer svojedobno je i Grabić bila članica kluba s Peščenice, prije nego što je svoj razvoj odlučila nastaviti u Mladosti, gdje se, pak, potpuno afirmirala, pa u posljednjih godinu dana strelovito napredovala te dohvatila, na koncu, i mjesto u reprezentaciji.
- Drago mi je za nas dvije Siščanke, da smo tu, u vrhu hrvatske odbojke i da smo na ponos našem gradu po nekim lijepim stvarima - reći će 21-godišnja Leonarda.
- Ne znam ni ja koja “tajna” Siska. Ne vjerujem da ima nešto posebno, već je više stvar što je to manje mjesto pa možda postoji veća želja i volja za dokazivanjem i da nas to gura prema uspjehu.
Ono što je također “zaštitni znak” ovih dviju Siščanki i po čemu ćete ih lakoćom razlikovati u odnosu na sve ostale na terenu jest - skok. I obje se mogu bez problema kititi epitetom “leteća Siščanka”.
Leonarda, kojoj u CEV-ovom osobnom kartonu stoji da je visoka 186 cm, ima nestvarno visok odraz, a onda još i specifično “zadržavanje” u zraku, ono što Amerikanci zovu “hang time”, što ponekad uistinu izgleda fascinantno.
- Visinu dohvata smeča zapravo nikad nisam mjerila, ali mi je odraz iz mjesta 92-93 centimetra, što je puno više od prosjeka, koji je na 72-75 centimetara - kaže Grabić.
- Dugujem to očito genetici jer nikada nisam ništa posebno radila za odraz, niti sam trenirala nešto prije pa da bih imala neke posebne predispozicije. Uostalom, i s odbojkom sam ozbiljnije krenula dosta kasno, tek u srednjoj školi. Trener u Sisku, Jasmin Ramić, očito je uočio taj moj skok pa me usmjerio u odbojku.
Lucia Babić možda nema tako visoki odraz, ali nakon što se odljepi od tla i lansira kao da cijelu vječnost krstari zrakom iz druge linije pa imate osjećaj da leteća tvrđava, a ne 178 cm visoka djevojka prolijeće terenom. A kad je još i ruka “sluša”, praktički je nezaustavljiva. U posljednje dvije utakmice finala zabila je 25 i 28 poena, a u srijedu su igračice Mladosti, kada su dva puta uspjele nekako blokirati Babić, slavile te poene kao da su osvojile prvenstvo. Jer toliko je teško ukrotiti silovite Lucijine napade.
Ono što je također zanimljivo, odbojka je za Luciju Babić praktički samo - hobi. Jer ona je zapravo zaposlena u jednoj našoj poznatoj farmaceutskoj kompaniji i uredno je svaki dan osam sati na poslu, a trenira svega četiri puta tjedno. Jasno, nakon redovnog posla.
- Istraživač analitičar u kontroli i stabilnosti proizvoda - točno je Lucia definirala svoju poziciju na poslu.
Uostalom, i u srijedu je utakmica završila tek oko 22.20, dakle poslije skoro dva i pol sata iscrpljujuće borbe, a Lucia si nije mogla priuštiti malo “nagradnog spavanja” kao većina drugih sudionica utakmice, jer je odmah sljedeće jutro morala na posao.
- Buđenje je bilo u 5.50. Ali, naviknula sam već na to. Doduše, utakmice su, inače, uglavnom vikendom, pa nije tako strašno, a ovako kad su radnim danima malo mi je teže. No, sačuvala sam za finale nešto dana godišnjeg odmora, tako da ih koristim, da budem što odmornija za utakmice. Srijeda mi je tako bila slobodan dan, ali u četvrtak sam normalno radila.
I tako već dvije i pol sezone paralelno “gura” i odbojku i posao.
- Oboje mi je prirotet jer gdje god bila, na odbojkaškom terenu ili u laboratoriju, pokušavam dati sve od sebe. Bude naporno, ali meni je gušt doći u dvoranu, igrati utakmice, ali nije mi problem ni raditi. Neću reći da mi je baš gušt ha ha ha, ali nije problem. Meni paše takav tempo, da je stalno neka akcija.
Jasno, i kolege na poslu znaju za Lucijinu odbojkašku priču.
- Da, da, dapače, znaju me i malo zezati zbog toga. Znali su i doći na neke utakmice. Nemam doduše, nikakve bonuse ni poštede na poslu zbog odbojke ha ha, ali nije da ih i želim.
Lucia je inače studirala u SAD-u, pa kasnije odbojkašku karijeru nastavila u Danskoj i Finskoj, da bi se prije tri godine vratila doma s namjerom da se posveti “poslovnoj” karijeri. No, onda je tu skoro pa sasvim slučajno uletio Dinamo, koji je bio u potrazi za igračicom na njezinoj poziciji (korektor), a predsjednik kluba Nino Matjačić odnekud je izvukao baš Lucijino ime...
Štoviše, zanimljiva je priča kako je 15. ožujka 2023. bio dan kad je Dinamo igrao svoje prvo finale Kupa Snježane Ušić i prvo seniorsko finale u povijesti kluba, a za Luciju je to bio prvi radni dan na novom poslu. I nije, jasno, mogla tražiti da je odmah prvi dan ranije puste radi odbojkaške utakmice pa je do 16 sati bila na poslu, a onda kroz prometnu gužvu u Zagrebu jurila u Dom odbojke kako bi stigla na zagrijavanje i utakmicu u 17 sati.
Bez poziva iz reprezentacije
Nije, dakle, uvijek lako usklađivati dvije velike obaveze.
- Trenutačno mi paše ovakva kombinacija jer pokušavam prebaciti fokus na poslovnu karijeru, makar i dalje imam odbojkaške ambicije u smislu želje da osvojimo prvenstvo. Jer ipak za nešto treniramo, ali za nešto dalje ili nešto više od toga ne.
Nešto više bi, recimo, bila reprezentacija. Makar bi tu posao mogao biti prepreka jer za reprezentaciju treba osloboditi dobar dio, a ponekad i cijelo ljeto.
- To ja ne znam što je prepreka. Valjda jest posao, jer nemam toliko godišnjeg odmora ha ha. No, ne mogu ništa oko toga reći, jer dosad nisam nikad ni dobila poziv.
Kao što nikad nećemo znati koliko bi tek dobra odbojkašica bila ili koliko bi tek razliku na hrvatskim odbojkaškim terenima radila da trenira punim intenzitetom.
- Ne znam, nemam odgovor na to. I nije da me kopka da želim znati. Zadovoljna sam s ovim trenutačnim stanjem, jer mogu dati maksimum u dvorani, a imam i stvari izvan dvorane, pa ne razmišljam samo o odbojci. Tako mi trenutačno paše i ne vidim se u drugačijem aranžmanu - zaključila je Lucia Babić.
Komentari (0)