Godina od koje se opraštamo, nažalost kao i svaka bila je godina u kojoj smo se oprostili od nemalog broja sportskih velikana. Ove su nas godine napustili neki od najvećih. Neki šokantno, iznenada, drugi nakon teške ili dugotrajne bolesti, ali svi prerano. Čak neovisno o njihovoj dobi. U ljudskoj je psihi odlazak, vječni rastanak s dragim osobama uvijek preran, pa taman da je i dob odlazećeg troznamenkasta.
Međutim, postoji i nešto s aureolom vječnosti. Uspomena. Prisjećanje na njihova ostvarenja, domete, postignuća. Dok to traje, dok upravo to baštinimo, niti jedna osoba nije umrla. I koji se nastavljamo sjećati i onih koji su nas napustili u 2018. godini.
Ne, bez tuge. Možda sa zrncem sjete, svakako, ali bez tuge jer se sjećamo i slavimo samo lijepe trenutke, ma koliko to ponekad u reminiscenciji na nekoga koga više nema nije lako. Ovo je kroz “sličice” petorice samo svojevrsni hommage svim sportskim zvijezdama kojih od ove godine više nema među živima.
Jedinstveni Šurba
Dragutin Šurbek (1946) napustio nas je 15. srpnja nakon duge i teške bolesti koja ga je nemalo mučila, iako se on na to nikad nije žalio. Do posljednjeg je dana bio pun ideja o pingiću u kojem je bio kralj. Hrvatski, europski, kralj kojem se i velika Kina klanjala. To nije pretjerivanje, nego činjenica.
Dragutin Šurbek
U Kineza nakon Marka Pola najpoznatiji i najcjenjeniji Hrvat. Istodobno su mu se divili i plašili ga se. Četverostruki europski i dvostruki svjetski prvak. Veliki majstor male loptice. Boljeg od njega teško da ćemo ikada više u ovom sportu imati.
Veliki Vrba
To je bio udarac. Silovit i strašan jer otišao je iznenada, doslovno preko noći. Renato Vrbičić (1970.) preminuo je 12. lipnja, u jednoj ljetnoj, toploj šibenskoj noći. Zakazalo je srce. Srce koje je uistinu bilo divovsko, toplo, u kojem je bilo mjesta za sve ljude, jer Vrba nikoga nikad nije odbio.
Grandiozni vaterpolski centar, reprezentativac, osvajač srebra na Igrama u Atlanti 1996. Igrao je u Solarisu, Jadranu, Mladosti, osvajao Lige prvaka, bio najbolji kada je bilo najteže. Vječno nasmijan, zafrkant do neba. Posljednje tri godine trenirao je prvu momčad Solarisa.
Nogometni šmeker
Špaco, odnosno Stanko Poklepović (1938.) zaklopio je oči na sam Badnjak. Nije više išlo, nije više mogao. Umorio se Trener, nogometni zaljubljenik i veliki hajdukovac. Nije on bio samo igrač, a u četiri navrata i trener Hajduka. Špaco je bio baš - hajdukovac. Do smrti privržen bijeloj boji i omiljenom mu klubu.
Kad god bi zagustilo na Poljudu, njega su zvali i on je “spašavao” stvar. Pa i više od toga. Opet, nije bio uspješan samo u splitskom klubu. Bio je vrlo uspješan u Iranu, radio je u Mađarskoj, Crnoj Gori, na Cipru, u Sloveniji, Emiratima. Bio je faca.
Legendarni Pepsi
Dva dana nakon Božića ostali smo bez Božića. Boška Božića Pepsija (1952). U Trnskom se nekoć skandiralo “Nek’ poskupe kruh i keksi, samo nek’ je trener Pepsi”. Već je i time puno rečeno o možda i najkarizmatičnijem treneru u povijesti hrvatske košarke. Bio je hrvatski izbornik, predsjednik različitih udruga i košarkaških tijela, ali primarno je bio duša i tijelo KK Zagreba.
Mravi iz Trnskog njegovo su djelo. Koincidencije li, tvorac Mrava otišao je samo koji mjesec nakon što se i taj legendarni klub iz metropole ugasio. Iako... nije ugašena memorija na jedan predivan klub i sjajnu osobu, vječno punu vica, humora.
Poeta u rukavicama
Bio je 4. rujna kada je u Banjaluci prvi i jedini put pao boksački prvak. Marijan Beneš (1951) bio je malo drukčiji. Borac pjesničke duše, primao je udarce i izvan ringa, ali ih nikome nije uzvraćao. Bilo bi to “ispod pojasa”, u njegovu životnom pojmovniku neprimjereno. No, zato je s rukavicama bio lav.
Lav u ringu. Vječiti i nepokolebljivi borac, jedan od najvećih boksača s ovih prostora. Velik kao amater, a u profi-vodama prvak Europe. Bolest je relativno rano prekinula karijeru, ali on se s tom bolešću dugo hrvao, boksao, udarao, primao. Do početka rujna.
Adio, Amigo
Sportski novinari. Stalni pratitelji sportaša, klubova, reprezentacija, igre. Jedan od nas, jedan veliki je također otišao ove godine. Zvonimir Magdić Amigo (1930.) zaspao je 8. studenog. Samo dan nakon što je održana promocija njegove knjige o Ici Hitrecu. Dan nakon što je Dinamo nakon pola stoljeća izborio euro-proljeće.
Koji dan prije velikog finala Copa Libertadores, Boce i Rivera. Nogometa kojeg je najviše volio. Tango u kopačkama. Tako je i pisao Amigo. Njegova su slova bila rasplesana, riječi pune ritmike koja je slikovito dočaravala ljepotu nogometne igre.