ON NE ZNA ZA UMOR 'U Portugalu smo Metličić i ja igrali non-stop, čuvali najjače, slomili Španjolce u polufinalu nakon dva produžetaka i uzeli zlato'

Nije ga bolio poraz. Legendarno bivše lijevo krilo hrvatske rukometne reprezentacije Nikša Kaleb kaže, “samo me boli način na koji smo propustili medalju”.

- U redu što smo propustili “sigurnu” medalju, srebro, jednim promašajem, Muse ili Horvata, nebitno, momci su se stvarno žestoko borili, dali svoj maksimum do posljednje sekunde. Ali u ovoj utakmici sa Slovencima stati u 50. ili 52. minuti... - ni 24 sata nakon poraza Nikši i dalje nije ulazilo u glavu “kako”.

- Ako stane jedan kotačić u stroju, može se zamijeniti jer je to momčadski sport. Može ući netko drugi. Nije to Goran Ivanišević da opali u mrežu ili Sandra Perković da baci u mrežu pa nema zamjene. Ovdje može doći netko drugi. Zašto nije? Ja to ne znam.

Ljutnja gubitnika

Dotaknuo se i drugog poprilično spominjanog “razloga” jučer.

Ivano Balić 25 goals at WC 2003 in Portugal

- Priču da se tu radi o umoru ja ne mogu prihvatiti.

Ima Nikša i jako osoban argument.

- Na Svjetskom prvenstvu u Portugalu Metličić i ja smo igrali non-stop. Ja sam imao najviše minuta. I to smo igrali obranu 3-2-1, a i jedan i drugi na poziciji halfa i čuvali smo najjače igrače. Pa mi smo u polufinalu dobili Španjolce nakon dva produžetka, a onda sutradan uzeli svjetsko zlato Nijemcima. U manje dana prvenstva smo stigli do zlata, 13, a ne kao što se sad igralo 18. Po meni, biti umoran znači biti nespreman ili ozlijeđen. A koliko će trener koristiti kojeg igrača to ovisi o njegovu stanju. Trener najbolje zna kakvo je čije stanje. U nogometu ozlijeđen igrač ne igra cijelu utakmicu. Primjerice, Modrić. Onda mu je malo bolje pa odigra 45 minuta, pa 60, sve više i više dok ne dođe do cijele utakmice.

Ne, ne govori ovdje Nikša o Domagoju Duvnjaku i toliko spominjanoj priči o njegovoj ozljedi i umoru.

- Ne. Govorim generalno. Hoće li se netko ljutiti ili ne, ne znam. Onaj tko izgubi uvijek se ima pravo ljutiti.

Rukometni interesi

Kaže, “ovdje nije stvar o peglanju izbornika ili stručnog stožera”.

- Jednostavno, kao bivši igrač znam nešto što se može i te kako popraviti. Svoj dio odgovornosti treba preuzeti i HRS. Nije to teško srediti. Ako je problem u stručnom stožeru ili Babiću, vrlo lako se riješi. Precrtaj, nema više Babića, nema više stručnog stožera. Dođe novi trener i mi smo problem riješili. Ponavljam, ako su oni problem, onda je vrlo lako rješiv.

A ako nisu?

- Onda HRS treba vidjeti što može i kako može pomoći tom stručnom stožeru i izborniku da nam se ovako nešto opet ne dogodi. E sad, je li to vrijeme priprema, jesu li to možda pripreme koje će se održati u ljetnom dijelu i pauzama prvenstava pa da se neki taktički zadaci tada odrade. A kad se dođe na pripreme prije velikog natjecanja za koje se stalno kuka da su prekratke, onda se to uigravanje uklopi u snagu. Sve to naravno i košta. A i nitko ne voli raditi u ljeto kad su pauze. No, ako je to u interesu hrvatskog rukometa, pa koliko god košta i koliko god se treba žrtvovati, onda ajmo pokušati tako. Sustav rada s mladima treba promijeniti. Dovesti mlade na takvu razinu da oni u ovim godinama imaju snage i ne budu umorni. Da budu pripremljeni. Pa moja generacija u Portugalu je imala isto godina koliko i ovi dečki sada. Zato sam od početka prvenstva tvrdio da mi imamo kvalitetu doći do finala.

Nikša nije ni nakon ove dvije dramatične utakmice promijenio mišljenje.

- O utakmici sa Slovenijom mogli bismo naći milijun razloga zašto se dogodilo to što se dogodilo. Ali izbornik i stručni stožer trebaju biti ti koji će prvi dati svoje viđenje. I sjesti zajedno sa svima onima koji se nešto pitaju u hrvatskom rukometu. Dobronamjerno analizirati. Da oni koji ostanu ili oni koji dođu, nemaju tih problema u budućnosti - poručio je Nikša.