Ako vas itko ikada upita kako u samo dvije riječi definirati sportaša-prvaka, slobodno mu odgovorite: Damir Martin!
U trenucima u kojima bi malotko podnio način na koji je završio olimpijski finale u samcu, Martin je na najljepšem borilištu u Rio de Janeiru ostao stajati uspravno kao vukovarski vodotoranj.
Viteški je podnio dosad nezabilježenu razliku od “dva milimetra” između pobjednika utrke i drugoplasiranog. I dok je većina Hrvata pričala o zavjeri, protekciji moćnijeg i veslački bogatijeg Novog Zelanda, Damir Martin nije dopustio niti tisućinku sumnje. Jedinstveni Damir Martin. Kao dijete prognan iz Vukovara, nakon izbjeglištva u inozemstvu smjestio se u Zagreb. Neizostavni “puzzle” slavnog CRO-express četverca uvijek je imao svoj put. Zvijezde doseže u najtežoj disciplini, samcu, u kojem kada dođu krize nemate nikoga tko će vas povući. Osim samoga sebe. I zbog toga će za svoju životnu liniju s ponosom reći.
Damir Martin
- Imam svoj put… ja sam Damir.
Od vlastitog stava nije odustao niti mjesecima kasnije kad je procurila informacija da bi žalba HOO-a mogla promijeniti rezultate iz olimpijske lagune.
- Neću prihvatiti rezultat žalbe ako bi to značilo da će Drysdaleu oduzeti zlato.
Kad već sam sport tog prekrasnog ranog popodneva nije mogao biti dovoljno pravedan i iskovati dva zlata, Hrvatska je dobila čast da bolje upozna jednog iznimnog sportaša. Finale u skifu i Martinovo osvajanje srebrne medalje ostat će vječni, najemotivniji trenutak Igara u Riju. Trenuci u kojem novinar plače zajedno sa sugovornikom najteže se prenose na “papir”. Najbolje ih je ponoviti…
“Brane su popustile nakon pitanja kako će proslaviti.
- Prvo idem sjesti u čamac, a trener vjerojatno negdje…
Zastao je, ali osjećaji su bili jači.
- Od veljače u trenerovom planu priprema piše da 13. 8. u toliko i toliko sati sjedi i pije pivo, a zastava vijori. Od veljače, ooo…
I tu su suze krenule. S obje strane mikrofona.
- Imam tim čarobnjaka. Srećko (Šuk, trener) je čarobnjak svoje vrste. Jedan sam od rijetkih ljudi koji ga razumiju i koji su mu se potpuno predali. Pero (Kuterovac, kondicijski trener) uvijek govori ‘čarobnjak nikad ne kasni, on uvijek dođe na vrijeme’. Poseban smo tim, što nas više gaze, to smo jači. Nisam ga mogao platiti, a on mi je rekao 'dođi, trenirat ćemo, ti si moj'.
Najbolja hrvatska sportašica gotovo besprijekorno odgovara na svaki izazov koji se nađe pred njom. Hrvatska je, eto, dočekala još jednu olimpijsku prvakinju, u konkurenciju su joj stigle i zlatne paraolimpijke, ali Sandra Perković je sakupila dovoljno argumenata za novu, petu uzastopnu pobjedu. "Zlatna beba", čiji je sportski uzlet započeo pod Ivanom Ivančićem, s Edisom Elkasevićem izrasla je u "zlatnu damu".
Obrana olimpijskog zlata, apsolutna dominacija u Dijamantnoj ligi, 2016. je bila godina bez ijednog poraza: "1. Perković...", "1. Perković..." izgledao je početak svake rezultatske liste. Godine prolaze, ali neke stvari u ženskom bacanju diska ne mijenjaju se.
Dijamantna liga joj je pomogla za pobjedu u izboru, ali bez olimpijskog zlata ne bi bila dovoljna. A taj Rio je bio jedinstven, poseban, "sandrastičan". U devet pokušaja u kvalifikacijama i finalu samo dva ispravna hica! Dovoljna da pomete konkurenciju. Počelo je po kiši i vjetru, oluji, nastavilo se sljedećeg jutra po "zvizdanu". Da je u pitanju bio bilo tko drugi osim Sandre Perković, vjerojatno bih pisao o kockanju, živciranju, plesanju po rubu... No, pogled prema Sandri, čudesnoj Sandri, i u tim je trenucima uzvraćao mir.
- Samo sam si rekla, 'četiri godine sanjaš ovo natjecanje. Nikad nisi bila spremnija, odmornija, iskusnija i sve ćeš to ispustiti jer ne možeš baciti 62 metra'... Nema šanse.
Naravno da je prebacila, ali i još nekoliko oznaka. Skupina hrvatskih novinara na tribini stadiona Botafoga usklađeno je skočila, a kad sam vidio kako je stisnula mišiće zaključak je bio samo jedan. Jača od Hulka, snažnija od Popaja, jaka kao Sandra Perković. Između njih nema razlike, osim što je naša Sandra od krvi i mesa, a oni su animirani junaci.
Superheroji nemaju pravo na pogrešku. Tako su svoj olimpijski uspjeh opisala braća Martin i Valent Sinković. U laguni iznad koje su ih svojim mrkim pogledom motrila brda znakovitog imena "Dois Irmanos" (Dva brata) nisu iznevjerili ničija očekivanja. Ni vlastita ni hrvatske javnosti.
Nepobjedivi dvojac na pariće svoju je vladavinu zaokružio zlatnom olimpijskom medaljom, prvom nekih hrvatskih veslača od 1952. godine.
Svi su znali da su najbolji na svijetu, ali bez pobjede u olimpijskom finalu osjećaj ne bi bio jednak. I najveći karakter su pokazali baš u tih 2000 metara. Litavci su nenadano prijetili, neki se možda i zabrinuli, a onda je prodoran Valentov glas zavikao "Finiš!". Zlata vrijedan uzvik.
Martin je nakon izlaska iz čamca pao na koljena, Valent se izvalio na leđa. I oni su pričali o suzama.
- Najradije bih ostao sam i samo razmišljao o ovome osjećaju. Kad god nešto počnem pričati, samo se rasplačem - pričao je 15 mjeseci stariji Martin.
I dodao ono što većina sportaša osjeća u svojim najvećim trenucima...
- I da više nikada ništa ne osvojim, mogu miran umrijeti.
O, kakvi su to bili dani u Riju. Jedinstveni, savršeni, zlatni, hrvatski... Dani slave i ponosa, sreće i emocija.
Pobjednički duh braće Sinković teško je zaustaviti i samo se slatko nasmijem kad se sjetim jedne posebne izjave iz Rija: "Najveću promjenu u životu koju očekujemo je da ćemo napokon biti mirni".
Mirni? Dajte, molim vas. U glavi će zauvijek stanovati određena nirvana, ali braća od zlata ne mogu dugo biti mirna. Promjena čamca i prelazak u rimen, dvojac bez kormilara, potvrdit će to. Umjesto spokojnog guštanja na Olimpu, gledanja na svijet svisoka, izabrali su povratak u "rudnik". Novi početak, novi izazov, novi izlazak na put prema Svetom gralu.
Splićanka i Varaždinka osvojile su ekipno srebro u stolnom tenisu na Paraolimpijskim igrama u Riju
Više nego itko drugi sportaši paraolimpijci dokazuju da snaga volje ne poznaje limite, a prepreke su samo izlika onima koji se boje doseći ciljeve.
Ako ne vjerujete, konzultirajte Anđelu Mužinić i Helenu Dretar Karić, prve paraolimpijke koje su osvojile nagradu Sportskih novosti u nekoj od četiri "elitne" kategorije (sportaš, sportašica, momčad ili ekipa godine). Svaka čast ostalim nominiranima, ali priča 24-godišnje Splićanke Anđele i 37-godišnje Varaždinke Helene zaslužuje filmsku adaptaciju, a kamoli godišnje priznanje.
Stolnotenisačice u kolicima osvojile su srebro na Paraolimpijskim igrama u Riju, gdje su od njih bile bolje samo Kineskinje Juan Xue i Qian Li, inače osvajačice zlata i srebra u pojedinačnoj kategoriji. Kada su ušle u finale i osigurale medalju, Dretar Karić otkrila je da joj je "skoro srce otkazalo". U tom trenutku ušle su u povijest kao naše prve osvajačice ekipnog odličja na paraolimpijskim igrama.
Njihova životna kalvarija počela je prometnim nesrećama. Anđela je kao mala trenirala odbojku u klubu Split 1700, sve dok 3. lipnja 2006. Opel Corsa koju je vozio njezin trener, a u kojem su bile još tri djevojke, nije izletio s kišne ceste i završio u jarku. Anđeli je slomljen sedmi i osmi prsni kralježak i više nikad nije stala na noge.
- Nisam plakala kad sam to shvatila niti sam ikad zažalila zbog toga što se dogodilo. Svoju invalidnost prihvatila sam kao da je nešto skroz normalno - ispričala je kasnije u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji.
Helena je stradala 1997., kao pješakinja u prometu. Tada je imala 17 godina, igrala je rukomet u varaždinskoj Koki i imala velike snove. Život joj se okrenuo za 180 stupnjeva, ali iako je na rehabilitaciju u Varaždinske toplice došla kao tetraplegičarka, vratila se kao paraplegičarka. "Sportski duh i optimističan stav tjerali su me naprijed. Mislim da imam kvalitetan život, a da ga mogu opet ponoviti, odabrala bih baš ovakav", objasnit će kasnije.
Povijest se počela pisati kada je Helena upoznala Anđelu i navukla je na "pingač". Prvo europska bronca, pa zlato, a sada i olimpijska slava. Djevojke koje ne poznaju prepreke iz svojih su tjelesnih nedostataka iskovale sportske i životne pobjede.