Otišao je Mario Garber. Novinar, pardon novinarčina, kolega iz sportske Slobodne Dalmcije, prijatelj. Dvadeset i kusur godina svakodnevno smo zajedno radili, služili novini, s guštom, strašću. Eto, sjećanja naviru, nagovorio sam ga, negdje u proljeće 1975., na transfer, sportski rečeno, iz Sportskih novosti, u kojima je radio od 1969. kao zagrebački studen, u Slobodnu Dalmaciju, Mario je od tada svojim opusom sve nas zasjenio.
Marija sam ubrzo poslao na poseban zadatak, pratiti, opisati, svijetu objasniti vjerojatni podvig Veljka Rogošića, legendarnog plivača, maratonca, koji je u čast Dana borca, 4. srpnja 1975., naumio i uspio otplivati od Visa do Splita, pa sam na kolegiju od glodura Joška Kulušića, nenadmašnog maestra novinarstva, zaradio žestoku packu. Jer, Mario je imao tretman početnika… Branio sam se, "polako šefe, razgovarat ćemo kad objavimo njegovu priču".
Mario je odmah zablistao, raport pod naslovom "Brži od sunca" ocijenjen je hvalospjevima, to kako je opisao pothvat "morskog čovika", koji je od starta s Mole lanterne na Visu do splitske luke, ta 52 kilometra i 263 i pol metra preplivao kraulom i u završnici leptirom stilom za 14 sati i 37 minuta.
Mario je, raskošnog talenta, ali i neizrecive upornosti, u svojoj karijeri nadmašio oca Romana Garbera, jednog od prvaka sportskog novinarstva najprije u Slobodnoj, onda u Narodnom sportu, to jest Sportskim novostima.
Jednostavno rečeno bio je drugačiji, pisao je, opisivao događaje i ljude, posebnom lakoćom, neka mi bude dozvoljeno usporediti ga s Tomislavom Židakom, perjanicom sportskog novinarstva u Hrvatskoj, pa i znatno šire. Garber je osvajao čitatelje osebujnim stilom, svojim metaforama, dosjetkama, katkad i iščašenim načinima.
Dragi Garbuči, po svemu si zaslužio počasno mjesto u svojevrsnom Panteonu sportskog novinarstva.
Komentari (0)