U praznom Višnjiku, u kojem na tribinama smije biti samo nekoliko stotina gledatelja s VIP ulaznicama, među najglasnijim je navijačima Mirela Delić, naša nekadašnja odbojkaška reprezentativka i od ovog proljeća članica stručnog stožera nacionalne vrste. Štoviše, jedina je hrvatska trenerica u brojnom stožeru talijanskog stručnjaka Danielea Santarellija. Kako je broj osoba na klupi tijekom utakmica Europskog prvenstva ograničen, Mirela dvoboje prati s tribina, ali nimalo joj to ne smeta. I izdaleka pruža maksimalnu podršku djevojkama.
U odbojci je dugo nije bilo, nakon završetka igračke karijere godinama je bila daleko od terena, ali prva ljubav se ne zaboravlja tako lako.
- Posljednje Svjetsko prvenstvo sam odigrala 2010., a zadnja profesionalna sezona mi je bila 2010/11 u Rabiti iz Bakua. Znači, deset godina me nije bilo u reprezentaciji, ali sam dvije godine trenerica u Odbojkaškom klubu Split.
Imam mladu ekipu
Što je presudilo da se odluči za trenerski posao?
- S obzirom da su moje cure iz reprezentacije, Ivana Miloš, Sanja Popović, Katarina Barun, Maja Poljak, nastavile igrati, tako sam i ja nastavila pratiti odbojku kad bih uhvatila poneku utakmicu na televiziji. Kad smo se preselili u Split, srela sam jednom prilikom Igora Omrčena i on mi je ponudio da razgovaram s predsjednikom kluba Andrijom Polićem. On je imao želju da ja i igram, ali to više nije bilo za mene i moje godine, ha-ha. I onda sam se prebacila na trenerski posao, s time da sam već ranije odradila trenerski tečaj i da sam se već kretala u tom smjeru jer me to uvijek zanimalo.
I kako se snalazi u tim prvim trenerskim koracima?
- Imam mladu ekipu, spektar igračica od 15 do 24 godine. Zanimljivo mi je, cure su različite, jedna je u pubertetu, druga u adolescenciji, svega tu ima i treba to nekako uskladiti. Ali, mislim da mi dobro ide za početak, to mi je neki novi izazov, tražim način kako da sve to što bolje izbalansiram. Cure su talentirane, ali uvijek su boljka treninzi jer djeca nisu više kao što su nekad bila, nisu više toliko motivirana da vide u sportu izlaz i samoostvarenje, nego im je to nešto usputno, neki hobi. A puno bi bolji rezultati bili da baš grizu, da se potpuno posvete tome kad već imaju talenta. Sad je samo stvar volje i posvećenosti da odu u tom profesionalnom smjeru i da se ostvare. Lijepo bi bilo da se djevojke profiliraju kroz neki ekipni sport, da same odlučuju o sebi i da budu zadovoljne same sa sobom jer će sutra biti bitni članovi društva. Dobro je da ih sport nauči disciplini i pogledu na svijet.
Ima li većih ambicija u trenerskom poslu, vidi li se dugoročno možda i u inozemstvu?
- Još uvijek imam malu djecu, od sedam i pet godina, tako da u ovom trenutku ne razmišljam o inozemstvu, ali idem korak po korak. Ovo je jedna prilika koja se ne propušta, učiti od Santarellija i talijanskog stožera je super. U igračkoj karijeri sam imala trenere Ruse, Kineze, Srbe i, eto, sad radim s Talijanima, tako da se mogu pohvaliti da sam upoznala sve velike odbojkaške škole. Sviđa mi se kako Daniele radi i malo po malo se vidim u tome. Neću sutra ići van i ne znam što će život donijeti, ali vidim se u tome i voljela bih raditi s mladima, da postavimo neke temelje. Voljela bih da okupimo tim ljudi, da nam Santarelli bude mentor i da posložimo selekciju od mlađih kadeta, kadeta, juniora do seniora i da imamo neki svoj sustav. Jer, talenta ima, djece ima i sad nam treba dobra tehnička baza da možemo očekivati dobre dane kad to postavimo.
Nova lica u reprezentaciji
Kakav je osjećaj ponovno biti dio hrvatske reprezentacije, ali sada u malo drugačijoj ulozi?
- Malo je čudno jer nema više nikoga iz moje generacije. Samanta je tek ulazila u reprezentaciju kad sam ja izlazila, druge djevojke nisam znala jer su premlade i sada sam ih prvi put vidjela, tako da mi je bilo malo neobično, ali dobro smo se poklopile. Nema nikakvih problema, a i treneri su mojih godina, tako da je baš dobro. Kad živite zajedno četiri mjeseca zajedno, dvaput dnevno ste na treninzima, pa obroci i sve ostalo, onda se nekako povežete i stvari dobro funkcioniraju.
Kakva su njezina zaduženja u Santarellijevom stožeru?
- Nemam konkretna. Kad sam došla, shvatila sam to kao priliku da učim i to mi je čast, a Santarelliju sam odmah rekla da sam tu za ekipu, kao što sam bila i kao igračica. Ako to u nekom trenutku znači pobrisati parket ili dodati vodu, meni to nije nikakav problem. On je stranac, malo mu je teško s našim jezikom i kad kaže nešto motivirajuće agresivno na engleskom ili talijanskom, to ne zvuči isto kao na hrvatskom. U tom smislu mi je dao odriješene ruke, pitala sam ga mogu li curama reći sve kao i oni dok ih guram da idu naprijed, da budu agresivnije, da budu motivirane, i složio se.
Možemo dobiti i Italiju
Kako iz trenerskog kuta gleda na prve tri utakmice na Euru i pobjede protiv Švicarske, Bjelorusije i Slovačke?
- Prve dvije utakmice su bile lagane. Nije ni protiv Slovačke trebalo biti teško, ali kad gubiš 12:19, pa okreneš to u svoju korist i nakon toga dominiraš u sljedeća dva seta, to je snaga, to puno znači, to ti daje puno samopouzdanja. Jer nije lako okrenuti sedam poena, pogotovo kad ti ekipa ne igra dobro. Svi su nakon toga prodisali i ispalo je super.
Koliko daleko može ova današnja Hrvatska?
- Neće biti kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo, već se skupljaju bodovi za svjetsku ljestvicu, tako da je cilj doći što dalje, proći i četvrtfinale. Sve ovisi o tome kako će se razvijati stvari u skupini A. Mi još ovdje imamo Mađarsku i Italiju, vjerujem da ih možemo dobiti. Italiju možda malo teže, ali na teren se uvijek ide probati, pa što bude. Srbija će u skupini A sigurno biti prva, a mislila sam da će Ruskinje biti druge, ali one nisu došle u najjačem sastavu na EP. Ne znam na koga ćemo naletjeti u osmini finala, ali u kombinaciji su Belgija, Rusija i BiH. No, protiv koga god igrali, to možemo proći i onda treba vidjeti kako će se posložiti ždrijeb za četvrtfinale. Ali, Santarelli ima visoke ciljeve, a po meni je to medalja. Vidjet ćemo, nekad se stvari tako poslože da dođeš do velikog rezultata. Iako zadnjih godina nismo u europskom vrhu, možda nam se sada otvori.
Kao igračica je bila na SP-u, možda sada ode i kao trenerica...
- E, to bi baš bilo dobro. Ali, polako...
Osvajačica Lige prvakinja
Kakva je sjećanja vežu uz to Svjetsko prvenstvo 2010. godine?
- To je bilo moje zadnje natjecanje za reprezentaciju i baš je bilo super. Bio je to i moj prvi kontakt s Japanom, s tamošnjom kulturom, uvjerila sam se kako su pristojni i kako su super kao navijači, baš se osjećaš posebno tamo. A u ekipi je bilo puno zezancije s pokojnim izbornikom Aksentijevićem, pa Majom Poljak, Sanjom Popović, Ivanom Miloš, Anom Grbac... Dobili smo tada Kubu na startu, ali se onda zakompliciralo, mislim da smo izvisile zbog jednog seta.
Pamti nastupe i na europskim prvenstvima, ali ne i posebno visoke plasmane.
- Nisam, na žalost, bila u onoj generaciji koja je osvojila tri srebra. Nemam veliku medalju s reprezentacijom, ali zato na klupskom planu imam i zlato, i srebro, i broncu u Ligi prvakinja.
Odbojku je počela igrati u rodnom Dubrovniku, s tamošnjim je klubom 1998. i osvojila Ligu prvakinja. Kasnije je igrala za Vukovar, Azenu, Mladost, pa u inozemstvu za slovenski Branik, rusku Uraločku, španjolski Tenerife, turski Bešiktaš, francuski Cannes i azerbajdžansku Rabitu Baku. Nakupilo se zemalja i iskustva.
- Bilo mi je super u Cannesu, Istanbulu i Tenerifeu. Tamo je, doduše, bilo nezgodno jer se klub poslije raspao, umro je i predsjednik. Ali, Istanbul je bio baš super, još mi sad fali. I tada je izgledao odlično, a kako je tek sada. Cannes je isto bio dobar, ta dva grada su mi najdraža.