Nelson Mandela je 18 od 27 godina koliko je proveo na robiji bio zatočen na Robben Islandu, malenom otoku na kojem i danas živi 154 stanovnika, iako su vremena aparthejda prošlost. Pa tako i vremena kad su politički zatvorenici boravili tamo. Mandela je od mladog i radikalnog borca za prava obespravljenog stanovništva Južne Afrike s vremenom postao pacifist i čovjek koji se za svoja prava i prava svog naroda borio na miran način. Baš kao što je sport tretiran u filmu Nepobjedivi, dok je uloga glavnog čovjeka ove filmske priče pripala Morganu Freemanu.
Kada se dogodio konačni slom apartheida i kada je Mandela poveo Južnoafrikance do pobjede nad zloglasnim tadašnjim vladarima Afrikanerima nešto je u toj priči ostalo nedorečeno, odnosno.
- Mandela je pokazao da može dobiti izbore, ali sada mora pokazati da zna voditi narod.
Poezija u teškim danima
I tada se rodila priča o jednoj skupini sportaša, ragbijaša koji su bili među najboljima na svijetu, ali se zbog njih znalo i bojkotirati nastupe na nekim Olimpijskim igrama. Poput onih iz Montreala kada je konačni grijeh bio gostovanje Springboksa na Novom Zelandu ili Novozelanđana u Južnoj Africi, što je tada u sportu bio smrtni grijeh. Baš kao što je u Južnoj Africi bio smrtni grijeh ako nisi bijele puti, a bio si na svoj način borac za pravdu i u sportu. Među prvima je to prepoznao upravo Nelson Mandela.
- Mi smo došli u situaciju u kojoj je bijelo stanovništvo Južne Afrike navijalo za svoju ragbi reprezentaciju, a svi ostali protiv nje, a to je nedopustivo i to se mora promijeniti.
Tako je govorio Mandela, svjestan da je put do konačnog oporavka i dalek i težak i da se rane, i kad je u pitanju bio ragbi, teško zacjeljuju. Springboks, jedana vrst antilope, bio je nadimak za ragbi momčad koja je zapravo bila momčad apartheida i u toj momčadi su igrali samo bijelci. A kada je na izborima, dolaskom Mandele na slobodu, apartheid napokon poražen, prvo što su novi voditelji ili vlasnici ragbi saveza željeli učiniti bilo je izbrisati nadimak Springboks iz povijesti, ukinuti njihov amblem i poništiti zeleno-zlatnu boju dresova. Toj jednoglasnoj odluci usprotivio se samo jedan čovjek, samo Mandela.
- Ne možemo odmah pokazati svijetu da smo isti kao i naši prethodnici. Imao sam dovoljno vremena upoznati aparthejd i bilo je teških dana, a svaki put kada mi je bilo teško, okrenuo bih se poeziji.
Razgovor s Pienaarom
Baš nekako u to vrijeme bližio se novi termin za organizaciju Svjetskog prvenstva u ragbiju i Mandela se kao veliki ljubitelj sporta, ali i Springboksa, zainteresirao.
- Kad sam bio na Robben Islandu svi smo mi zatvorenici navijali za našu reprezentaciju. Dolazak na vrh svijeta u ovakvoj konkurenciji bilo bi svjetlo koje bi zasjalo za sva vremena i obasjalo našu lijepu državu.
Pitanje je uvijek bilo - može li se to doista? Mandela je za sve imao odgovor.
- Naravno da se može, sve se može. I organizirati i pobijediti, kakav bih ja čovjek bio kada u to ne bih vjerovao. Da nisam razmišljao na taj način, još i danas bih bio u zatvoru.
Prva stvar koju je Nelson Mandela u tom trenutku učinio bio je poziv kapetanu omraženih Springboksa Francoisu Pienaaru. Razgovor ga je uvjerio da je možda stiglo jedno vrijeme koje bi na ragbiju pomirilo sve Južnoafrikance, a čini se da je i kapetan došao do tog zaključka.
- Iako nismo o tome govorili, mislim da je to velika želja predsjednika. Na kraju, ja sam uvijek igrao za reprezentaciju i nisam pritom razmišljao tko je u tom razdoblju na vlasti.
A bilo je to sjajno razdoblje ili početak najljepše priče o kojoj je maštao i Nelson Mandela.
- Uvijek sam bio gospodar vlastite sudbine i da nije bilo tako i danas bih trunuo na Robben Islandu.
Svih 12 poena Pollarda
Čudna je to priča, tako sjajno prikazana u filmu s naslovom Invictus jer oni su stvarno bili nepobjedivi, a to su pokazali na Svjetskom prvenstvu koje je organizirala upravo Južna Afrika. Nelson Mandela se silno zainteresirao za sliku te momčadi koja je polako trebala privući i pažnju većine stanovnika Južne Afrike, a to koliko god bilo teško, ipak se događalo. Polako, ali sigurno.
I tako je Južna Afrika, korak po korak, krčila svoj put prema najljepšem i najvrjednijem trofeju namijenjenom prvaku svijeta u ragbiju, trofeju Webb Ellis. U finalu su nakon produžetka pobijedili dotadašnje vladare svjetskog ragbija, Novozelanđane, doksu u momčadi, kako su se vremena počela mijenjati, imali jednog tamnoputog ragbijaša. Danas je drukčije, Springbokse s kapetanskom trkom vodi Siya Kolisi, prvi tamnoputi kapetan Južne Afrike koji je ponio pehar i na prošlom Svjetskom prvenstvu.
Francuzi su proteklih tjedana bili domaćini Svjetskog prvenstva u ragbiju, sporta od kojeg je u svijetu gledaniji samo još nogomet i Olimpijske igre, tamo je Južna Afrika došla do četvrtog naslova prvaka svijeta. Prvo su slomili srca Francuza pred 80.000 gledatelja na Stade de Franceu, nakon toga su u polufinalu pobijedili Engleze, da bi u dramatičnom finalu s 12:11 bili bolji od Novozelanđana i potvrdili da je jedna od najtežih situacija u bilo kojem sportu pronaći ključ za obranu ragbi reprezentacije Južne Afrike. Ni Novozelanđanima to nije uspjelo, a snaga i kompaktnost reprezentacije koju je kapetanski kao nekad Pienaar predvodio Kolisi samo je potvrdila istinu koju je toliko puta i na toliko mjesta govorio Nelson Mandela.
Južna Afrika je četvrti put prvak svijeta u ragbiju, svih 12 poena je iz četiri kaznena udarca postigao Handre Pollard, jedan od brojnih Južnoafrikanaca koji danas igraju i zarađuju u bogatijim klubovima, on je recimo u Tigrovima iz Leicestera, a Kolisi u pariškog Racingu, ali jedna stvar je danas toliko tipična za momčad koju je u teškim trenucima promovirao Nelson Mandela, a tako briljantno vodio Francois Pienaar. I zato je poruka filma ostala za sve generacije sporta ne samo u Južnoj Africi, već svugdje u svijetu - bili su i ostali vlasnici vlastite sudbine.