Za SN piše olimpijac: Frane Kojić
Put do Tokija bio je drugačiji nego neka ranija putovanja. Razlog je što smo sada u prepoznatljivoj opremi te što ljudi znaju da uskoro počinju Olimpijske igre pa smo već u Frankfurtu, gdje smo presjedali, bili zaustavljeni nekoliko puta od raznih ljudi. Prvo pitanje je bilo s kojim sportom se bavimo, a potom nisu skrivali oduševljenje što nastupamo na Igrama. Osjetiš to neko poštovanje, ne mogu lagati dobar je osjećaj.
Kako smo putovali s Marinom Čilićem te njegovim trenerom Vedranom Martićem cijela delegacija je dobila na “težini”. Marin je vjerojatno globalno najpopularniji član naše delegacije u Tokiju. Također, s njima smo dobili i na visini.
Iz Frankfurta nas je čekao let od 11 sati za Tokio. Po dolasku u avion čovjek traži zanimacije, a suigrač Pucar užurbano je tražio šifru za WiFi jer kako kaže: “sve mi uzmite, ali WiFi nikada”. Na njegovu žalost, WiFi je proradio tek tri sata nakon što smo poletjeli uz naknadu od 22 dolara. Pojela su se tu i dva obroka na letu, dok hladni zeleni čaj, kojeg Japanci rado služe, ne bih preporučio ni neprijatelju. ‘Not my cup of tea’.
Ekspresno do Sela
Sve u svemu, let je protekao u veselom tonu, dio sam i odspavao što je bilo važno jer smo slijetali u osam ujutro po lokalnom vremenu pa je trebalo izdržati cijeli dan budnim da se navečer može spavati i uhvatiti odmah “europski” ritam.
Po samom slijetanju krenula su predviđanja koliko ćemo vremena izgubiti na aerodromu. Dan ranije Egipćani su nam javili da su došli u Olimpijsko selo osam sati nakon slijetanja, dok su Španjolci “izgubili” samo pet sati. No, mi se nismo mogli požaliti, bilo je ekspresno! Dva sata nakon slijetanja mi smo bili u sobama u Selu, vjerojatno smo imali sreću što u tom periodu nije sletjelo puno zrakoplova s olimpijcima te su nas odmah po izlasku iz zrakoplova volonteri krenuli usmjeravati. S obzirom na to da ima brdo tih potvrda stvarno ti trebaju uputstva.
Marin Čilić dugim je korakom predvodio kolonu te prvi odradio i Covid testiranje pa je tako i prvi došao do prtljage. Od prije se nismo poznavali i mogu reći da me čovjek oduševio. Osim što je jako ugodan i zanimljiv u razgovoru, pomogao nam je kod “ukrcaja” kofera. Naime, kako smo svi kaskali, on je sam poskidao naše kofere i stavio ih na kolica. Sve nas je dočekalo spremno! Ne znam, vjerojatno je to nekom normalno, ali mene je ta sitnica oduševila. I to od lika koji je najveća zvijezda ove naše olimpijske delegacije.
Plaćeni ‘volonteri’
Dvadesetak minuta smo pričekali na rezultate Covid testiranja i sve je prošlo OK. Svi smo bili negativni. Ukrcali smo se u autobus, a iza nas je pratio kamion s našom prtljagom. Naglasio bih kako je izniman broj volontera uključen u rad na ovim OI. S nama je i jedan 23-godišnji japanski volonter, koji je zadužen samo za hrvatsku delegaciju. Jedan je od rijetkih koji priča engleski jako dobro. Također, iz razgovora s njim saznao sam da su stariji volonteri plaćeni, što znači da i nisu baš volonteri, dok mladi baš volontiraju.
Po dolasku u Selo dočekala nas je naša delegacija na čelu s Damirom Šegotom. Uputili su nas u neke stvari, objasnili opće informacije te uputili u naše sobe u kojima smo kratko odmorili te otišli na ručak. Slijedio je kratki uvodni trening, no nismo pretjerivali s obzirom na dug put. Što se tiče treninga i ulaska u dvoranu te napuštanja iste, sve se radi na “japanski” način. Ulazi se točno u 17.00, u 18:40 preko razglasa javljaju kako imamo još deset minuta za napustiti prostoriju. Termin je bio do 18.50 i sve ide kao po špagi.
Uslijedio je povratak u Selo te kratki sastanak u hrvatskoj misiji i dogovori termina za sutra što se tiče masaža, terapija te obaveza za press itd... Nakon večere smo se zaputili u sobe i the end. Trebalo se dobro odmoriti...