San mi je bio pomoću treninga stvoriti ekipu koja može igrati i bez mene. Toliko su dobro pripremljeni da ja ne moram ništa raditi dok traje utakmica, mogu im biti okrenut leđima i pričati s nekim uz teren. Napravio sam stroj koji pobjeđuje i igra tako dobro da protiv njih nitko ne može igrati.
U te tri rečenice je Ante Kostelić sažeo najbitnije, ono što ga je pokretalo kao rukometnog trenera, ali i ono što mu je uglavnom “dolazilo glave”, jer tu njegovu “možda ludost, ali ludost koja je mogla postati ostvarenje”, rijetko tko je mogao razumjeti, malo tko pratiti, a većinu je smetala kao da igrači(ca)ma raste treće ruka i toga se pod hitno trebalo riješiti.
- Zapravo mi nikad nisu davali precizan odgovor zašto odlazim i sve je to nekako ostajalo nedovršeno.
Cice mice maramice
I ta nedovršenost ga je ostala mučiti, ostavila je svoj trag koji će i danas isplivati na površinu u razgovorima o rukometu. Nedovršenost. Nigdje, ali baš nigdje nije ostao do kraja, do trenutka kad je sjedeći na klupi mogao okrenuti leđa terenu i unutrašnjim očima uživati u onome što se događa iza njegovih leđa.
Iako, sjetio se da je na trenutke i toga bilo, s rukometašicama Osijeka za koje će reći…
- Ja sam od njih napravio ekipu, a one su od mene napravile trenera.
Osječanke su na jednoj utakmici “rasturale” snažni beogradski Radnički, doslovno su se igrale s njima pa je u jednom trenutku svojevremeno najbolja rukometašica svijeta Svetlana Ceca Kitić ljutito komentirala uz svoju klupu “igramo grozno, ne možemo tako…”, da bi dobila odgovor od Gipsovog “vražjeg krila” Elze Pothorski…
- Ceco, što se ljutiš? Pa vidiš da smo vas već pobijedile i sad se igramo s vama cice mice maramice.
Desetljećima kasnije prepričavajući taj trenutak Ante Kostelić će s posebnim sjajem u očima reći “to je bilo to, nema većeg”.
Još prije odlaska u Francusku gdje je igrao do 1975. Ante je jednu sezonu bio trener rukometašica Ivanića, a nakon Francuske je izravno došao u Osijek u kojem će se zadržati najduže od svih klubova koje je trenirao, tri godine. Nigdje nije toliko ostao, iz Medveščaka, Trešnjevke, Borova, sarajevskog Željezničara, bjelovarskog Partizana, Bitole, Celja odlazio je puno brže.
Kup i odlazak
U gradu na Dravi je mladi trener sasvim čudnih ideja za to vrijeme, ali i većinu drugih vremena, “uprava je zbilja mislila da sam lud”, stvorio jednu sasvim posebnu ekipu.
Iz druge jugoslavenske lige Osječanke su se vratile u prvu, s Gipsom su 1978. osvojile i Kup Jugoslavije, ali premda se ovdje zadržao najduže na klupi, opet nije ostao dovoljno dugo da bi u potpunosti okusio plodove svog rada. Dva najveća uspjeha, dva uzastopna trofeja u europskom Kupu kupova, Osječanke su osvojile nakon njega.
“Ante Kostelić, to nije tajna, postavio je temelje doista šampionskom sastavu. Istina, napustio je grad na Dravi 1978., neposredno nakon što su Katica Ileš i kolegice osvojile Kup Jugoslavije, ali “godine poslije Ante” pokazat će kakav je posao obavio.
Osječke rukometašice, u sastavu koji je bio tek nadopunjeni “kostur” ekipe svog stvaratelja, u kratkom vremenu ispisale su povijesne uspjehe sporta osječko-baranjske metropole.
Uz ostalo, ‘82. i ‘83. dvaput uzastopno trijumfirale su u Kupu kupova Europe. Ivica Nikolić i pomoćnik Krunoslav Pintar kormilarili su tada “bijelo-plavima”, ali će vam i oni, upitate li ih za tvorca tog “osječkog čuda”, pokazati prstom prema - Kosteliću!”, napisao je 2002. kolega Dragutin Kerže u tekstu pod nazivom “Zapisi iz čudne bilježnice”.
Gotovo dva desetljeća kasnije kolega Kerže će reći…
- Mi u Osijeku smo ponosni što je Ante radio kod nas, ali zapravo je većini tek kasnije došlo u glavu što je doista napravio, a osobno nikad od nikoga nisam dobio pravi odgovor na pitanje zašto je točno otišao.
Ispričat će i priču koju je čuo od Anđelka Vuglača, koji će nekoliko godina kasnije s Gipsom i Silvijom Ivandijom zajedno otići u Celje…
- Istovremeno dok je bio trener Osječanki, Ante je i igrao za Čepin u nižim ligama i to je toliko volio da se znalo dogoditi da u subotu igra s Osječankama utakmicu u Zagrebu, a u nedjelju ujutro je već bio u sastavu Čepina u njihovoj utakmici. I čak je s njima osvojio i neku nižu ligu, a Vuglač još čuva taj pehar.
Milijun penala
Zanimljivo je i kako je Gips zaigrao za Čepin…
- Kad je došao u Osijek odigrao je tri utakmice za Metalac i onda su se sastali Metalac i Čepin i Čepin je slavio, a Ante je rekao “pa neću igrati za one koji gube” i otišao igrati za Čepin.
U Osijeku je Gips trenirao i legendarnu Kaju Ileš, a jedna od anegdota prepričava se do danas…
- Nisam svjedočio tome, ali priča se svih ovih godina kako je jednom Kaja doslovno objesila Gipsa na vješalicu u svlačionici.
A kako je izgledalo trenirati u to vrijeme s Gipsom priča golmanica Vesna Liović, tada Nikše.
- Treninzi su bili i prijepodne, i poslijepodne, i individualni, i u parku, na svim mogućim terenima, puno šuterskih treninga… Kako smo izdržavale? Nije bio problem, bile smo mlade.
Iako priznanje…
- Kad je tek došao, nije bilo lako. Ali malo, pomalo to je krenulo i išlo bez problema.
U jednoj rečenici je najbolje oslikala kako je to izgledalo i kako se pretvorilo u nešto posebno…
- Idemo, idemo, idemo i tako sve dok ne dođeš do razine da i sam želiš još više raditi.
Golmane je Ante oduvijek smatrao iznimno bitnima, a vi ste bili golmanica, znači li to da ste prolazili i dodatnu “torturu”? Čuli smo da ste nakon završenih treninga morali braniti još sto penala…
- Koliko sam penala branila? Tko će znati broj, milijun - smije se Liović.
Ono što je karakteristično za Antine ekipe je i čvrsta povezanost, njegove Osječanke su se nastavile družiti i puno godina kasnije, međusobno, ali i s njim i suprugom Maricom koja im je bila i suigračica. Jednom je tako Ante svoje Osječanke, puno godina nakon tih igračkih dana, pozvao na odmor na Badiju. Ali ipak je to Gips, pa je im je uz kupanje i sunčanje, organizirao i - treninge. Svakodnevne.
- On je stvarao taj odnos prijateljstva, zajedničkih druženja, komunikacije. I danas se čujemo i volimo se vidjeti. Znate, kad neke ljude ne vidite godinama ne znate o čemu biste pričali, ali s nama to nije slučaj, uvijek je kao da smo jučer bile zajedno.
I za nju nema nikakve dvojbe kolika je zasluga Ante Kostelića u dva trofeja u Kupu kupova koje su Osječanke osvojile…
- Većinom je to rezultat njegovog rada, onoga što smo s njim naučile, a Ivica Nikolić, koji mu je bio pomoćnik, samo je to nastavio.
Ljut nakon pobjeda
Sjetit će se kako Gipsa nisu ljutili samo porazi, nego bi ga naljutile i neke pobjede…
- Kad bismo pobijedile nekog slabijeg suparnika s razlikom koju on nije smatrao dovoljnom to je bilo kao da smo izgubile. Stvarao je u nama taj osjećaj da uvijek moramo ići do maksimuma. I danas me uvijek iznova fascinira kad se prisjetim tih dana koliko je imao široko znanje u mnogo toga i koliko je bio ispred svog vremena.
Gipsova nit vodilja kod treniranja cijeli je život bila…
- Ljudi to ne shvaćaju, ali što se od čovjeka više traži, to on više daje, a žene pogotovo. Kondicijski trening sam gledao kao sredstvo za stvaranje mentaliteta, po mogućnosti mentaliteta pobjednika.
Ali u svakom klubu je bilo onih kojima je bilo draže da se od njih traži što manje i kad na to dodate da mu diplomacija nije nikad bila jača strana…
- Jednom sam u Bitoli prigovorio predsjedniku da ne može uvijek kasniti na sastanke pa se razbjesnio.
Inače, u toj je Bitoli iz druge lige ušao u Prvu jugoslavensku...
- Dobili smo 22 od 22 utakmice, a onda smo u Prvoj ligi od osam utakmica dobili 7 i izgubili jednu i to vani i ja sam otišao nakon toga.
Ili priča iz Medveščaka…
- Ne, na znam zašto sam otišao. Dobro, neki igrači nisu bili zadovoljni, a bila je i jako struja da se dovede Velimir Kljaić i to su i napravili. Mene su smijenili, Kljun je preuzeo momčad i s njima osvojio Kup Jugoslavije. Ne, nikad to nisam zamjerao Kljun, on s mojom smjenom nije imao nikakve veze.
Nije mogao kleknuti
Ali ostala je tuga, ona nedovršenost priče…
A možda je srž problema u koje je dolazio s kojekakvim dužnosnicima i samoprozvanim gospodarima po klubovima najbolje objasnio njegov prijatelj Tomek ispričavši kako je jednom jedan od tih “upravljača” kojem se danas nitko i ne sjeća imena rekao “Gips, klekni, bilo bu ti lakše”, na što je dobio odgovor “Kleknuo bih ja, ali ne mogu”.
Njegova rukometna trenerska karijera završila je u Celju, bilo je to vrijeme raspada Jugoslavije, a Ivica je počeo pokazivati da bi tu moglo biti nešto i Gipsov drugi život, onaj rukometnog trenera se gasio, a rađao se treći. Onaj u kojem će osvojiti sve ono što nije kao rukometaš i rukometni trener i to višestruko više…
- Znaš, možda ja nisam bio sposoban da budem general, jer tu treba i diplomacije, ali bojnik… To jesam. Bio sam sposoban biti onaj koji vodi manju grupu koja ide do daske, a tamo gdje idu oni i ja idem s njima, cijelo vrijeme, iako to nužno ne moram. Ali idem, a kad oni vide da ideš s njima u juriš do kraja onda su te spremni prihvatiti i potpuno slijediti. Na sve ili ništa. Do kraja.