Sada kad je sve gotovo, sada kad su u džep spremljene dvije medalje, zlatna Matee Jelić i brončana Tonija Kanaeta, Toni Tomas je mogao odahnuti i predahnuti. Mogao je razgovarati. Dan poslije se stavio na raspolaganje.
- Što god treba! Kakav sam? Super. Uvijek isto, uvijek dobro.
Dobro, bilo je i teških trenutaka, pogotovo nakon Rio de Janeira prije pet godina kad je razmišljao ima li smisla nastaviti i bio je u tim razmišljanjima bliži odustajanju, prepuštanju posla nekom drugom. No, što te ne ubije, to te ojača, a Toni je podbačaj u Brazilu pretvorio u trijumf u Tokiju. Dvije olimpijske medalje za njegov Marjan, za klub koji je kao klinac formirao u Splitu. Da se ne zaboravi, prvu je prije devet godina u Londonu osvojila Lucija Zaninović.
- Jednom sam vam rekao kako moramo postaviti standard. Taj standard je jedna medalja na Igrama. Sada smo u Tokiju prešišali ono što smo postavili kao cilj, lupili smo dvije, ali nećemo se buniti. Na svakim sljedećim Igrama moramo osvojiti barem jednu medalju, jer imamo toliko mladih i kvalitetnih boraca da je to čudo.
Kako je on kao trener vidio i doživio Matein put do zlata?
- Matea se dobro borila, sve tri borbe do finala su bile vrlo lagane, nitko joj ništa nije mogao. Da je bilo za potrebu, mogla je i u polufinalu ići na prekid. U finalu je oscilirala, nije se držala onoga što smo se dogovorili, nije se držala taktike. Tako da sam ja to vidio kao njenu prosječnu borbu. Na kraju je pokazala da im šampionsku glavu i nije joj prvi put da pobjeđuje na takav način. Jesam li vjerovao u preokret? Moraš vjerovati, inače se nema smisla baviti ovim poslom. Bez obzira koliku prednost imala suparnica, moraš ići do kraja, moraš ići na nokaut.
Mnogi smatraju da je britanski trener nehotice pomogao Matei uloživši žalbu i time joj omogućio da dođe do daha, da se koncentrira na završnicu.
- Nije njoj toliko trebalo da predahne i skupi snage za kraj. Važnije je što nam je to pružilo priliku da se konzultiramo, to joj je puno više značilo. Puno se borila s distance i to nije bilo dobro. Rekao sam joj da uđe u klinč, u blisku borbu i ona se odmah zabila u nju, pogodila je Williams u glavu i tu je krenuo preokret. U tom trenutku sve se promijenilo, Williams nije znala što ju je snašlo.
Trener s tri olimpijske medalje, a tek mu je četrdeset godina.
- A što ću kad sam počeo kao mulac. Skupilo se ogromno iskustvo u ovih dvadeset godina, ovo su mi bile treće Olimpijske igre, puno sam sportaša vodio i kvalificirao na Igre. Još sam ponosniji što smo u klubu stvorili nove trenere, što imamo ogroman broj kvalitetnih boraca. To mi je oduvijek bila intencija i to je bilo najvažnije postići nakon fantastične ere Ane i Lucije Zaninović. Nikako nisam želio da priča oko Marjana počne i završi sa mnom.
Takav pristup je dao plodove u Tokiju, jer Tonija Kanaeta do bronce je vodio Veljko Laura Šišo. On nije ni trebao ići u Tokio, mjesto mu se otvorilo sedam dana prije polaska taekwondo ekspedicije eliminacijom košarkaša s kvalifikacija u Splitu.
- Njihova se nesreća pretvorila u našu sreću. Inače, ne znam kako bi sve skupa završilo. Vidjeli ste kakav je bio raspored, ja bih praktički morao bez odmora ići iz borbe u borbu, pripremati i voditi Mateu i Tonija. To bi bilo užasno teško. Zato sam dan ranije predložio Veljku da on vodi Tonija, da će mu on više dati i bolje ga pripremiti. Mislim da je izvukao maksimum iz Tonija u ovom trenutku. Ja sam njegove borbe uspio pratiti iz dvorane za zagrijavanje, nisam se miješao. Hramcov u četvrtfinalu? To je tako, nikada ga nije pobijedio, ali Hramcov doista rijetko gubi, postoji razlog za takvu dominaciju. Važnije je da su Toni i Veljko ostali smireni, dočekali drugu priliku i osvojili broncu.
Jedan je kolega napisao da Marjan nije klub, nego da je Marjan akademija.
- Sviđa mi se to. U Riju smo ostalih kratkih rukava i to me užasno smetalo, preispitivao sam samog sebe, gdje sam pogriješio, što sam mogao napraviti bolje. U redu, Ana je bila ozlijeđena, Lucija je podbacila, događaju se takve stvari. U međuvremenu smo lupali medalje na svim natjecanjima, Europska prvenstva, Svjetska prvenstva. Sada je sve na svom mjestu, u Tokiju smo zaokružili cijelu priču. Imamo sve, Marjan je klub koji funkcionira na svim razinama.
Povratak iz Tokija je u petak, vrijeme je za opuštanje, vrijeme je za slavlje i uživanje.
- Već smo sedamnaest dana ovdje, bit ćemo ukupno dvadeset, a nismo izašli iz olimpijskog sela. Fali mi svega, a najviše da se najedem kao čovjek. Malo juhe i lešo mesa, malo janjetine…
Eto, pišemo supruzi na znanje.